Nekako, u togu svih ovih pandemijskih okolnosti najviše sam slušala „provala“ o nastavi od srednjoškolca, koji sa mnom voli pričati o tome šta nam se to dešava , općenito u životu i svijetu, ne samo u korona vremenu, nego i inače.
Ali... ruku na srce, kao da ga je sav ovaj rusvaj okuražio da i sam, o svojim rusvajima ozbiljnog neprihvatanja nastave i stjecanja znanja, sada priča kao o najvećoj ekskluzivi kojoj, ma, ne samo da se treba diviti, več i po njoj „skrojiti“kakav model ponašanja. Dobro, ako ne ponašanja, a ono bar prihvatiti mogućnost da postoje oni koji iz svega lošeg mogu izvući, opet neku korist za sebe.
Počeo je svoju priču i kucati, baš onako zbrkano, kako je i priča uživo. Pustila sam ga da napiše sve, kako god hoće. I napisao je. Predočavam sve. Na svima nama je da sklopimo od svega mozaik, sa pojedinačno, svakom za sebe, ugodnijim ili manje ugodnim poimanjima naše realnosti.
Email je počeo ovim rečenicama:
„Ako priznam na početku da sam u prvom polugodištu imao jednu negativnu zaključenu, pola ćete mi oprostiti, garantujem, ovog što ću iz neke svoje perspektive „probaljezgati“ o ovom koroniziranom nastavnom procesu. Isto, vjerujte da sam imao neki predosjećaj i nisam učio radi toga, da će sve neki vrag odnijeti, evo, u ove okolnosti.
Volim pisati, tako da se ne čudite izrazima. Ne mora loš učenik biti loš iz svih predmeta. Tako i ja. Munjevitom brzinom, brže nego što se može pojesti pečeni šišmiš na onoj pijaci u onom prokletom Whuanu, i mi svi iz razreda uspostavismo te Zoomu, te Google učionicu, te Viber grupe. Na kraju, većina nastavnika nas „prešaltala“ na Facebook i sve one njihove filozofije o neprihvatanju nas za frendove na faceu padoše u vodu. Ja one najveće protivnike mene na njihovim fb listama prijatelja, iz zeze, nisam htio, u inat, onda jedno tri dana prihvatiti za frendicu ili frenda. Bilo mi naprosto žao profesorice kada mi je napisala u onim „zahtjev porukama“: „Molim te, samo dok traje ovaj behut!“ Za dva- tri dana, obasuli profesori učenike smajlićima, šaltaju platforme, šalju viceve.
„Zukenbeže, hvala ti!“- napisao profesor na svom zidu. Naljutio se, znao napamet i počeo prigovarati što mu, eto, svi iz razreda, bar mi kojima je razrednik, ne lajkamo neke njegove , ovakve ili slične, samo njemu simpatične „umotvorine“.
Znam ja šta je esej. Istina, dobio sam u prvom i drugom srednje samo dva puta pozitivnu ocjenu iz pismene, ali sada, u ovo doba online nastave, nema teorije da nekom priznam da nešto ne znam.
Ako je moja stara profesorica koja tonove nije znala isključiti na novom telefonu , uspjela održati već pet časova u „Gugulo učionici“, onda sam i ja sposoban toliko prepisati u tih pola sata svakog časa dnevno za prolaz. A proći ću i bez toga!Samo laganini!
Ja sam i bez ove koronavirusne situacije bio najbolji iz informatike, bar iz ovog sektora mobilnih telefona. Valjda pije vode i što sam onom starom čikici „Nijemcu“ pomogao neki dan da postavi na „Stream“ dvije zakašnjele lekcije zbog profesorskih neuspostavljanja dogovora smiju li ili ne koristiti i Facebook pri komunikaciji sa nama.
Lafo, svi eto, samo onako slučajno sve vide, obavezno ne sa svoga, nego sestrinog ili kćerkinog profila dok gledaju slike neke rodice iz Australije na vjenčanju.
Neki dan, lafo i ovo, najbolja konekcija na Facebooku i, eto, kakvi Clasroomovi, kakvi bakrači!
Elem , prije nego još štagod kažem, moram Vam opisati, ka neku pripovijednu formu u okviru ovog kombinovanog oblika načina kazivanja, nekoliko dana u našoj porodici, kada je korona zaprijetila, a Emirova učiteljica, postala kao rod najrođeniji iz Teslića ili Stoca na viberu.
Mislim , stvarno i realno, kako da Vam opišem sve te „životne“ primjere iz instruktivnog miljea nastavnih procesa, osim da Vam preciziram sve kroz jednu kratku priču u okviru ovog eseja.
Napomena prije dalje:
Priča nastala po istinitom događaju u toku instruktivne nastave u doba korone!
Ovako je bilo:
„Ne znam samo“, kao vrpoljeći se na kauču izgovarao je dedo blago, „kako ćemo podijeliti tu nadopunu i šta, ako se desi, da potrošiš i mojih para za svoju nastavu.
„Pa, ne znam, pitaj mamu!“- prozbori tiše nego što inače priča sedmogodišnji Emir.
„Ako ovo potraje duže, morat ću ti i kakvu cifru za iznajmljivanje telefona uzimati il'...“ – nastavi „ozbiljno“ se šaleći sa svojim unučićem Reuf, penzionisani kranista sa austrijskom penzijom.
„Ti, dedo, imaš para, nemoj, molim te, da ti moram davati od bajramluka svoga pare za telefon! – skoro plačljivim glasom, ne shvaćajući šalu, izgovori Emir.
„Eh, dina mi i imana, da mi je ko pričao da će stići ovaj vakat i da će se telefonom ići u školu, ne bih povjerovao!“ – reče stari Reuf na čijem su telefonu dnevno rađene u protekle tri sedmice dnevno najmanje tri zadaće, Emirova, Sadijina i ponekad, kada bi „štekala „mreža, a bilo je „hejbet“ takvih dana krajem marta i početkom aprila 2020. godine, dolazio je i mali Arif da provjeri šta je za zadaću iz matematike za 3. razred.
Prvih dana, i nekako se to moglo pratiti. Kasnije, kažu, olabavili svi sa svojim viđenjima tih pandemijskih školskih trenutaka.
Starijim od 65 i mlađima od 18 godina bilo je, znamo dobro svi, zabranjeno izlaženje. Emir je svoje video igrice sa dedinog telefona zanemario onog dana kada je desetak puta, jer su dedi pukle naočari, a mama bila oko mlađe sestre zaposlena, morao sam provjeravati obavijesti koje je njegova učiteljica slala, kako je rekla: „Dok se sve konsoliduje!“
Nije razumio tu riječ, ali navikao je da i mama i učiteljica ne gledaju ni je li jutarnja , ni da li je popodneva smjena u pitanju.
„Neki dan sam umjesto kolegicu, nazvala učiteljicu...poludio onaj telefon... bi mi toliko neprijatno...“ – prisjećala se Sena, nastavljajući:
„ Ima dvadesetak dana i u sms i u viber porukama, a i u na listi poziva uvijek prva Emirova učiteljica.
„Poželjela sam se „pindikati“ sa zaovom, ali i njoj se smutilo od škole u „Googlu classroomu“. U nje one dvije blizanke osmi razred, pa okupirale i kompjutere i telefone. Nezgodno, brate mili, ni konekcije kvalitetne, ni kojeg vraga!“
Međutim, tu nije bio kraj ni kod njih u kući. Na dedinom telefonu, bez memorijske kartice od 64 GB više nije bilo prostora za bilo koga drugog, osim za „ŠKOLU“ njegovih unučića.
„Dedo, sutra će nam BH Telecom uplaćivati svima 5 ili 10 maraka za školovanje!“ – sav važan je rekao Senin sin, na što mi je Reuf rekao:
„Odmah javi nastavniku i učiteljici da Vama, iz moje kuće, ne trebaju uplaćivati ništa, ima onih koji su u većoj potrebi!“
Taj čin su svi ukućani prihvatili, a Emir je bio ponosan i na svog dedu jer je „krišom“ javio da će i Almedini iz razreda, on donirati sedmično bon. Znao je da su u teškom stanju nakon što joj je majka umrla..
„Nego, Emire- moj nemire“, ovako je oduvijek dedo tepao svom ljubimcu, „mi bi se trebali dogovoriti da se trampimo, ja tebi svoj telefon, svakako je povazdan kod tebe, a i trebat će ti, izgleda zadugo zbog ove korone, naletnice...“
Ni ne dovršivši rečenicu, bi prekinut dobrodušni Reuf Emirovom reakcijom: „Šta bi ti od mene uzeo za taj telefon?“
„Znaš ti šta imaš, bolje nego ovaj telefon...“ zaškilji Emirov „dedukica“ kako ga je od milja zvao kada mu je udovoljavao.
„A, ne dam, dina mi... ! Eto, nećeš, makar propao u drugom razredu...“ kao lavić se uzjoguni Emir i lice mu postade rumenije.
„ Ja sam razmišljao, ne da to bude zaposve, već, eto, dok ti radiš zadaću, ja bih malkice svirao...“
Kako dedo ovo reče, Emir odbaci na kauč telefon i odjuri u svoju sobu.
„Vrati se, Emire, učiteljica čeka zadaću...! De, sine, hajde, rodila te, majka!“ – pođe ga dozivati mama, čuvši zvuk dolazećih poruka na viber mreži.
„Nemoj ga, bolan ne bio, sekirati. Vidiš da smo van pameti svi... Ne znam ni jesam li došla, ni jesam li pošla... Jučer pisanje, danas slikam ono što je nacrtao, šaljem, zadaća iz matematike je u radnoj svesci... ako se ovo ne završi za desetak dana, vjeruj, babo, svisnut ću...“
„Ma, nećeš, polahko, kćeri, može kako može!“ – reče Reuf vidjevši da je i šala u ovakvim situacijama „alarm“ za nelagodu.
„ Nego, hajde, vidi, ako ima kod koga da kupimo jedan telefon za školu, da ih malo rasteretimo, pa, eto... imaju i moj ovaj mobitel, ako im zatreba, a neka imaju i još jedan, za svaki slučaj...“
„Ma, gdje da nabavimo, vidiš li da ništa ne radi...jedino da pitam Salihinog sina preko mesingera ima li kakav još na prodaju...“
„Evo, nešto je došlo, neka pitanja, zadaci kao iz matematike!“ – dodavši Seni telefon reče Reuf i nadoveza se:
„Nemoj kupiti loš, vidiš , onaj što imamo, nikakve koristi... ništa se ne može instalirati, a vidjela si da i Sadiji zatreba za one kvizove... man jarabi, šta sve neće i profesorima naumpasti...umjesto da se drže onog da olakšaju, sve svi odjednom znaju... „
„A, šta će, babo, nisu oni krivi...i oni slušaju kako svi...zamisli da ništa nisu poduzeli, pa da maksumi izgube godinu...“ – pokuša Sena opravdati učitelje.
Dedo, iako bi sve na svijetu dao unučićima, malo pod dojmom vijesti, malo pod dojmom sinoćnjih Emirovih suzica kada nisu mogli ništa uraditi uključivanje nekog videa na jednom malo lošijem mobilnom uređaju, a obojici unuka u isto vrijeme počele stizati obavijesti za zadaću.
„On je malen, ko da će njemu neko dati keca iz fizike ili lektire...“ – još se Reuf prisjeća sinoćnjeg srkleta kroz kuću kada je njegov stariji unuk htio da uzme telefon samo za sebe, a Emir počeo plakati.
„Ih, kao da si pročitao lektiru i preradio zadatke iz zbirke...“ dobacila je starijem sinu Sena , znajući koliko uči njen srednjoškolac sa jednom negativnom s polugodišta.
„... ali, baš sada, kada mogu da prepisujem , varam sa priključivanjem na nastavu... hej, nisam vam ispričao, Nejla i Anida, neki dan, prijavile se na nastavu, profesor priča, a one izvlačile pramenove jedna drugoj...“- smijući se frajerski i opravdavajući svoj nerad govorio je učenik trećeg razreda srednje škole.
„I, ti misliš da su te dvije pametne, je li?“- podviknu mu dedo, ljutito i odriješito, taman se pripremajući za još koju prodiku, kad zazvoni telefon.
„Halo, ma, rodio te, babuka, sine? Kako ste? Kako tamo? Čuvamo, bogami pravo! Ne izlazimo, radimo zadaće... debljamo se, eto, ko i kod svakog! Kako vi tamo? Ma, ja, na cijelom dunjaluku isto, jašta radi... nego, de mi reci...“
U tom trenutku, zazvonio je kućni telefon. Javio se Emir jedva pozdravivši stidljivo majku svoje prijateljice Sare iz razreda.
„Evo, mami reci!“ – rekao je Emir Sari i potrčao prema dedi koji je pričao sa starijim sinom iz Beča.
„Dobro kako si? Evo, taman razvila i zelje perem.“ – reče Sena Muneveri, Sarinoj majci, računovotkinji u jednom tržnom centru.
Tren poslije malo se zamisli, pa dodade: „Nisam vidjela?Kada je to došlo? Aha... da...da...evo ad ću pogledati...Hvala ti...haj, zovi kada završiš, pa ćemo probati...“
Ugasivši slušalicu reče:
„Babo, de završi, poselami, Emirova učiteljica zakazala roditeljski...kako nam nije registrovana poruka... Da vidim...“
Skoro pa nervozno i iritirajuće za starca, uze brzo mobitel i krenu listati foldere poruka.
„Evo, vidi, fino Vam svima velim, ako vidiš išta novo, ne otvaraj... jučer u 19.25 minuta obavijest o roditeljskom sastanku... što mi ne reče da je ovo došlo?“ – sva unervožena obrati se starijem sinu Munevera.
„Ama, na vrh si mi više glave, sve što zabrljaš oko nastave Emirove, ja ti kriv...kani me se više... i, je li ona sva svoja, u pola osam navečer slati poruke...“
„Ne govori tako pred Emirom, jesi li čuo...! Znaš li koliko mu trebalo je dana da ovo sve prihvati i pristane da mu pomažem, a sad ti?“
„Zbilja, kćeri, k'o da radno vrijeme i ne postoji sada u školi... „
„Ma, moj babo, vidiš koliko smo se svi uzbihuzurili... nije ni njima lahko...“
„Nek' smanje zadaću... čuj to, molit ću lijepo, još i lektiru da pišu...e, velahvale...“
„Moraju djeca čitati... Eno, vidio si, jučer šta veli Sara, pročitala je priču Šukrije Pandže „Ruka na kosi“. Treba napisati i uslikati za pregled!“
„Ih, pa sve će prepisati ili će joj neko uraditi... jake mi te lektire...“ nadoveza se srednjoškolac.
„ Ma, mislim da su i djeca i roditelji, bar oni koji rade i žele znanje svjesni, da ne podvaljuju, na kraju krajeva drugom , nego sebi. Naši, hvala Bogu, vole čitati, trebat će im. Čuo si kako Sara pita neki dan da li su ono kosovi zviždali i u našoj avliji... I hoće li i nju i Emira otac kada se vrati s posla iz Slovenije voditi u šetnju stazama djetinjstva svoga... i kako je Emir sretan što ima brižnu učiteljicu, kada je čuo od Sare dok je prepričavala priču“Ruka na kosu“... „
„Ma, divovi su ovi naši mali insani... divovi... sručilo im se sve na glavu, ali ne odustaju od zadaće...“
Dok su stariji ovako razgovarali, čuli su se iz Emirove sobe tonovi sa harmonike.
„Rodio ga dedo...“ prošaputa Reuf shvaćajući Emirovu želju da savlada i sviranje, iako je i nastava u muzičkoj školi obustavljena.
„Nego, kako oni misle djeci zaključiti ocjene... ako se ne nastavi nastava u maju?“ upita Alena, koji se već zavalio sa daljinskim u rukama u fotelju kao da mu još nastava ne traje.
„Ne brinite, uredno sam prijavljen i uradio sam tri pitanja. Dok se ostali prijave, i urade, ja mogu malo odmoriti. Pred kraj časa ću se, opet, malo „navrnuti“ načas!“ – kroz zezu pođe govoriti Alen što Senu toliko naljuti da je ištekala televizor iz utikača i mahnula salvetom prema Alenu govoreći:
„ Prestani se šaliti tako... ili nećeš dalje ići ... dovde si mi se popeo...“- pokazujući iznad tjemena i vičući.
„Svi ćemo, šta vam je više proći, to se zna...“
„Ma, kako se zna?“
„Znamo i mi“ , oglasi se Emir kod vrata, „eno, maloprije je to rekla i Amrina mama, pa ona neće ni crtati više kaže... ja hoću... nisam lud ne učiti sad, pa da mi bude teže u trećem razredu...“
„Ma, lijepo moje pametno pilence...Hajde, de, nađi kakav dobar telefon na internetu ,pa da javimo ili babi ili amidđi da ti ponesu otamo čim krenu...“ razveseljeno povika Reuf dok mu se Emir penjao u krilo da skupa pretraže najbolje ponude.
„Ovaj ima dobru kamericu... ako u trećem morali ići na Zoom... može li ovaj, deduka moj?“
„Može koji god želiš, samo uči i slušaj!“
Dok ovo starac govorahu, zazvoncka ton dobivanja porukice na telefonu kojeg je Reuf ili Emir ostavili na kauču, iza jastučića.
„Ja ću, daj mi, de...“- kao hrvajući se u igri Emikr izusti dok mu Reuf kao braniše da dopregne do telefona.
„Ma, neka, evo, ja će, tvoj „online dedo“ će se javiti...“
„Čuj, „online dedo“?“ – nasmija se Alen, a Emir mu se baci s kauča u naramak kao da hoće da ga ušutka kako učiteljica ne bi „slučajno“ čula da Emir ima „online dedu“.
Za trenutak, kao da se sjeti, nepročitane porukice, uze od Reufa telefon i zagalami glasno:
„Mama, učiteljica javlja da su mi sve tri zadaće tačno urađene!Tra- la- la- la!“
Kako Emir radosno zapjevuši Emir, u oku starca zaiskri neka radost.
„Ama, kontam nešto, Emire- moj nemire, da mi i kakav kompjuterčić nabavimo... Šta veliš?“
„E, nećeš se toliko radi mene trošiti, deduka moj, nego, bolje da imaš love za svoju harmoniku!“- reče kao stari starac Emir i izgubi se sa sveskom pod miškom i pernicom iza vrata svoje sobe.
Ubrzo nakon toga čulo se poluglasno čitanje stihova divne Šukrijine pjesme „KONCERT KRAJ RIJEKE“:
Svi se trudimo ko će bolje,
dirnuti u žicu i dirku,
pa iznad šume i niz polje
prosuti pjesmu i svirku.
Eto, sada nakon ove „EPIZODIJE IZ NAŠEG ONLINEKORONAVIRUS TIMEA“ mogao bih još milion zaključaka izdvojiti i oblikovati u esej, naglasiti sve o čemu razmišljam i na što meni liči sva ova skalamerija od online nastave.
Prije su se nastavnicima i profama miješali samo roditelji i komšiluk. Dede i nene je samo zanimala petica u knjižici i broj petica je određivao broj petaka ili cinera.
A vidite li Vi , dragi moji čitaoci, ovog sada trenda? Čovječe, drugo polugodište toliko je teško. Prrije, recimo, govorim za nas malo lošije učenike, teško je bilo naučiti lekcije. Ovo je, neka priča ko god šta hoće milion puta teže.
Vidjeli ste iz priloženog i u jasnom presjeku naše svakodnevnice u toku pandemijske nastave koliko peripetija ima.
Kunem se, samo da mi se dočepati klupe, sveske, geografske karte, onih strunjača u fiskulturnoj Sali, panoa sa vrstama riječi, bibliotekarskog fonda za sve razrede srednje škole, učit ću, opamećen svim ovim virusnim posljedicama koje će i nakon pandemije donijeti uzročno-posljedičnosti od kojih ćemo se , ili smijati ili plakati.
U školu, bilo kako bilo moguće, čemo morati.
I kada je sve stalo, i telefonom, u školu smo išli!
Nema veze i u pidžamama što smo bili, ali „smo išli“ u školu!
Istina?!