Mart 2020. suočio nas je s dva izazova: online nastavnim procesom koji više nije bio u formi eksperimenta, već grčevite borbe da bez prethodnih uputa i prakse realizacije nastave u virtuelnoj učionici, svoj posao uradimo najbolje kako znamo i panikom pred vanrednom situacijom koju je dio stanovnika ove zemlje (ne)svjesno vezao za sjećanje na prve dane rata. Učenici su isprva bili sretni i uživali u novom iskustvu, koje im je nevidljivo, ali sigurno navještavalo nelegitimnost online jedinica, kao i vrlo elastičnu mogućnost prisustva na časovima.
No, već u prvim danima virtuelna stvarnost se dobro zakomplicirala. Drugačiji karakter online nastave za koju je većina nastavnika bila apsolutno nepripremljena, uvjetovao je i početničke greške vezane za “kvanititet” nastavnih ishoda. Učenici su satima prepisivali prezentacije i nastavne materijale. Desila se još jedna početnička greška: nastavnici su naime, u startu krenuli s pretpostavkom da se učenici savršeno snalaze s računarima. Neka djeca naprosto blokiraju pred ovakvim izazovima. Dešavali su se napadi panike, jer se učenici nisu mogli nositi sa obimom zadataka i postavljenim rokovima. Inicijativa roditelja za skraćivanjem časova i reduciranjem gradiva ubrzo je urodila plodom. No, mnogi nastavnici su ipak zadržali offline obim gradiva.
Vrlo brzo se ispostavilo da je svaka škola imala svoj sopstveni pristup. Neke škole su dozvoljavale učenicima ono maločas spomenuto elastično označanje prisustva, dok su druge prisustvo na času posmatrale vrlo kruto i učenici su dok traje nastava morali biti online.
Dosta roditelja se požalio na pritisak koji su prouzročili časovi provjere znanja preko Zooma, Onmicrosoft ili Viber poziva. Iako je to u ovim prilikama najrealniji način valorizacije učeničkog znanja, videoprovjere su u konačnici vrlo neprirodna situacija, jer to definitivno nije zona (naviknutog) komfora. U svakoj drugačijoj realizaciji ocjenjivanja znanja, nastavnik zapravo ne može biti siguran ko sjedi s druge strane ekrana i da li je i koliko je uopće učenik učestvovao u odgovoru na postavljena pitanja.
Tako je naučena PRVA LEKCIJA: PRIRODA ONLINE I OFFLINE NASTAVE JE SASVIM DRUGAČIJA i izvodi se na sasvim drugačije načine. Online računa na savjest djeteta. Mi više nemamo tu mogućnost utvrditi da li neko prepisuje ili učeniku neko šapuće dok odgovara. S dobrom namjerom da pokušaju preduprijediti prepisivanje, kako bi sačuvali dignitet obrazovanja, ali i svoj sopstveni dignitet, nastavnici su vrijeme potrebno za izradu zadataka vjerovatno mjerili prema sebi i svojim mogućnostima. Dosta učenika se jednostavno nije snašlo u takvim postavkama. Ključ je u nastavnikovoj kreativnosti i sposobnosti da nađe način kako bi eliminirao puku reprodukciju, ili bolje rečeno: copy-paste podvale. Učeniku je dostupno sve: gotovo beskonačna galerija internet podataka, svi podaci iz udžbenika i ostale literature, kao i vrlo realna mogućnost da mu bilo ko uradi zadatak. Dobro pripremljen online materijal (naravno, u višim razredima škole) podrazumijeva uputu učenicima da sam istraže neki problem i to na način da na postojeće nadograde nova znanja, te razvijanje sposobnosti sintetiziranja i analitičkog pristupa problemu. U suprotnom, može se dogoditi ono čemu svjedoče iskustva brojnih sarajevskih roditelja: jedna mama je primjerice, na posao nosila laptop, konektovala se umjesto svoga djeteta i izvršavala njegove školske obaveze; drugo dijete je otvaralo tuđe zadatke, kopiralo ih i postavljalo kao svoje. S obzirom da sada nisu bili u prilici pozivati instruktore, roditelji su u panici zvali poznanike kako bi njihovoj djeci objasnili nepoznanice. Tako je, na težak način naučena i LEKCIJA BR. 2: RODITELJI SU RAVNOPRAVAN PARTNER U ONLINE NASTAVI. I sretno je dijete koje ih kao takve ima.
Naime, da bi sačuvali zdravlje svoje djece, roditelji su bili tu da objasne i prilagode gradivo. Ali i oni su zastali pred zidom: zastarjeli udženici često ne slijede planove i programe, u njima ima dosta grubih grešaka, a pojedine lekcije nisu baš najbolje objašnjene. Nastavnici moraju biti svjesni da je učenike često sramota tražiti dodatna pojašnjenja, jer “ostali” ne pitaju i da se učenici plaše da “suvišna” pitanja ne ostave negativne posljedice po njihove ocjene. Grub i stravičan eho ostavlja pitanje: šta je sa djecom koja nemaju nikoga da im nešto dodatno pojasni? To nije pravedno. Možda se zbog toga online nastava ne bi ni smjela ocjenjivati. A ako učenike ne ocjenjujemo, kako ćemo ih motivirati da uče? Da budu bolji?
LEKCIJA BR. 3: ONLINE I OFFLINE NASTAVNI PLAN I PROGRAM SE NE MOGU SASVIM PODUDARITI. Online je bio prilika da kreativni nastavnici učenike nauče kako biti kreativni. Jedna nastavnica biologije je svoje časove snimala u prirodi i na taj način učenicima praktično pokazivala gradivo. Sav materijal je postavljala na You Tube i tako svoje časove učinila dostupnim svim učenicima našeg jezičkog područja. Zahvaljujući entuzijazmu takvih nastavnika, konačno imamo kvalitetan “made in BiH” You Tube nastavni materijal. U online školi desilo se ono što je u krutim offline prilikama gotovo nezamislivo: konačno nam se dogodila ozbiljna MEĐUPREDMETNA KORELACIJA. Nastavnici su zajednički osmišljavali projekte i realizirali ih kroz multidisciplinarnu sinergiju. Nastavnici maternjeg i stranih jezika, informatike i sociologije učenicima su davali projektne zadatke sa prilično fleksibilnim rokovima. Učenici su naprimjer trebali osmisliti različite videozapise i prezentacije na teme koje obuhvataju materiju više predmeta. Upravo ovdje leži veliki potencijal online nastave, jer je težište na razvijanju kreativnosti, analitičkog pristupa problemu i prije svega, upućivanju učenika da sami istražuju određene probleme. Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da je online nastava i nastavnicima donijela neuporedivo više posla. Nastavnici su danonoćno korigirali zadaće, označavali greške kako se više ne bi ponovile, na svaku zadaću slali primjedbe. Gotovo da nema prosvjetnog radnika kojem za ovo malo vremena nije oslabio vid. I ne smijemo zaboraviti da je ovo posao koji se radi iz ljubavi i u kojem nema posebnih materijalnih benifita. Slijede zaključci.
Trebalo bi, svakako na nivou ministarstva donijeti pravilnik u kojem bi bile postavljene smjernice sa uputama o tome koje metodičke poluge omogućavaju najefikasnije i najkvalitetnije rezultate, koliko je sadržaja dostatno za online prezentaciju i online nastavni čas po razredima, da li i u kojoj mjeri online ishodi učenja trebaju biti bazirani na reprodukciju znanja. Naravno, od kojeg razreda se treba i može odustati od takvih ishoda učenja. Pojedini nastavnici su pojam “kreativnog i savremenog nastavnika” shvatili pogrešno, pa se desilo da su učenici jedne sarajevske škole lekciju iz fizike koje nema u udžbeniku dobili u vidu You Tube nastavnog tutorijala na engleskom jeziku. Dakle, pravilnik bi se trebao ozbiljnije pozabaviti i izborom virtuelnih materijala, kao i načinom ocjenjivanja. Dalje, kako realizirati nastavu npr. baleta ili intervenirati u procesu nastanka likovnog rada? Online nastava i online ocjenjivanje podrazumijevaju sve predmete i sve učenike. I one dobre i one sa lošijim uspjehom. Evidentno je da ove godine skoro da i nema učenika koji pada na popravni. Kada je “prolaz” u pitanju, svi su solidarni. I pružaju se nebrojene prilike. Za takve učenike svi imaju razumijevanja. A šta je sa onim odličnim, koji su čitavu godinu marljivo radili i koji su pod pritiskom momenta ili činjenice da je neko u porodici ostao bez posla, ili najpose - pukog straha pred onim što donosi sutra, naprosto podbacili. Razumijevanje i empatija za takvu djecu nažalost, često je izostajala. Dvice iz: matematike, hemije, biologije, fizike uz petice iz: sporta, muzičkog, likovnog, tehničkog, vjeronauke ili kulture religija, često imaju prosječnu ocjenu 3,5 - što je vrlo dobar uspjeh. U čemu je onda razlika između četvorke izvrsnog učenika koji je imao loš dan i maločas spomenutog “navučenog” uspjeha?
Uz zaključke na kraju nastavne godine, nameće se pitanje koliko se nepravde desilo kao produkt sve ove situacije. Mnogo roditelja je aktivno bilo uključeno u nastavni proces na način da su pratili rad svoje djece, dodatno ih usmjeravali i utjecali na njihovu kreativnost. Njihov angažman je nehotice nanio štetu učenicima koji nemaju roditelje kompetentne da budu podrška u nastavnom procesu, jer nažalost ni sami nisu obrazovani. Narušena je startna ravnopravna i fer pozicija u kojoj sva djeca imaju iste mogućnosti za rad. Iskrene čestitke djeci koja nisu imala koga zamoliti za pomoć. Zato je ona (neZApisana) inicijatva da djeca na kraju godine ne smiju imati zaključne ocjene niže od onih sa polugodišta, barem iz ovog rakursa, opravdana.
Na kraju treba istaći da su mnogi prosvjetni radnici zbog posvećenosti plemenitom pozivu učitelja zapostavili svoje porodice i privatne obaveze. Nepripremljeni i bez ikakvih prethodnih uputa snalazili su se onako kako su to najbolje znali. Bili su tu da ohrabre, podrže i da daju krila. U zemlji poljuljanih vrijednosti, ovi - na kraju dana, samo LJUDI – trude se čvrsto držati kompas.