Nisam praznovjerna, ali, eto, bio je petak 13. kad je prekinuta nastava zbog pošasti zvane koronavirus. Nešto tako malo u cijelom svijetu učini nešto tako veliko.
Dobili smo obavijest kako od ponedjeljka počinjemo s online nastavom iliti nastavom na daljinu.
Na milijun strahova, nedoumica i pitanja o koroni nadoveza se još toliko.
„Što? Kako? Hoću li znati, moći, umjeti? A, djeca, roditelji?“
Nije bilo puno vremena za razmišljanje. Učiteljica sam maloj djeci prvog razreda, te sam aktivirala grupu s roditeljima.
Prve poruke roditeljima nabijene emocijama, ruke zadrhtaše, grč u grlu , suze u očima.
Obostrano su prštale riječi podrške, razumijevanja i nade u bolje sutra.
Svaki sam dan roditeljima slala plan zadataka i aktivnosti koji djeca trebaju izvršiti. Roditelji su vraćali uratke na koje sam davala mišljenje sugestije, savjete i riječi potpore.
Koristili smo se šalama kako bi bodrili jedni druge.
Tako meni stigne rečenica – Ljeti nosimo japanke(bez točke), a ja odgovorim. “Majo, dopiši točku na kraju rečenice kako japanke ne bi spale“. Ili: “Dado, dopiši točku kako bi more bilo mirno. “
Pošaljem smajlića, cvjetić ili srce. Doduše, jednom poslah animaciju, a nisam znala kako će se na kraju izbeljiti. “Ups!“, brzo briši!Ili poslah slatko mače kojem na kraju iskočiše rogovi. Opet “Ups!“
Stiže mi poruka Dadine mame: “Kaže meni moj Dado da odmah pošaljemo zadaću da šokiramo učiteljicu, a ja sam mu odgovorila da on svakom zadaćom šokira. “
Napisala sam majci kako smo svi u nečemu dobri i kako me Dado, doista, šokira dosjetljivim usmenim odgovorima.
I tako dan za danom, red zadataka, red šale, red ohrabrenja.
Razmišljala sam: “Pa i nije ovo loše, ne moram se spremati, nositi stvari mogu i u pidžami raditi. Obitelj je na okupu, družimo se, razgovaramo. “Problem su bili zadatci na daljinu u isto vrijeme, pa smo zauzumali prostor po principu-Tko prije jabuci, njegova je.
Tako i ja jednom pobjegoh u sobu jer smo imali sjednicu preko ZOOM-a.
Slijedila sam upute i pridružila se. “Ah, kakvo olakšanje, uspjela sam!“Tek što to pomislih otkrih kako nešto ne štima. Slike ima tona ni za lijeka. “Što ako me nešto upitaju , a ja ne čujem?“
Počnem ja paničariti, a onda mi priđe kćer , isključi slušalice, uključi mikrofon, ton se začu, ja se postidih, ali i smirih. (E, uzalud ti jabuka kad ti fali informatika. )
Nije dugo prošlo, poče meni dodijavati ova nova nastava. Iako je sve je teklo po mojoj putanji, poče meni nešto faliti.
Fali mi da putem sretnem svoje skočkice koje sa mnom doskakuću do škole. Fale mi djeca koja me stalno nešto zpitkuju, a fale i ona koju ja stalno zapitkujem. Fali ono koje je stalno žedno i ono koje često mora van. Fali mi priča o bolesnom kućnom ljubimcu koji tri dana nije izlazio iz kućice, a tog dana konačno jest. Fali mi ono kad tražim svoje naočale, a netko se smije i viče:“Učiteljice, pa eto Vam ih na glavi!“
A, od svega najviše fale lica i susreti očiju. Da podignem ili spustim obrve, namignem ili zinem u čudu. Fali mi naša učionica, naše male velike tajne, stidljivi osmijesi ili gromoglasni smijeh.
Radovale su me poruke priznanja roditelja kako djeci fale druga djeca i učiteljica, te one u kojima su odavali priznanje našem učiteljskom pozivu.
Malo ovako, malo onako, zajedno privedosmo nastavu kraju.
Sva djeca naučiše slova, brojeve, načine očuvanja zdravlja, pjesme i još puno toga. Zahvalna sam njihovim roditeljima bez čije pomoći to ne bi bilo izvedivo.
Ovo iskustvo ni za kog nije bilo lako, ali najvažnije je da smo ga zajedničkim snagama pregurali.
Korona je izazvala strahove i sumnje koji su se smjenjivali sve dok nisu prerasli u ravnodušnost. Ipak, sigurna sam kako će u budućnosti pomen na doba korone probuditi mnoštvo sjećanja, među kojima i poneko lijepo.
Iz mog kuta još samo poruka:
„Tehnologijo i ekrani,
velika vam hvala,
ali učionicu za vas,
nikad ne bih dala!“