Zašto ne možemo ići u školu zbog korona virusa? Kada ćemo se vratiti u školske klupe i hoćemo li se uopće vratiti? Sve su to pitanja koja se provlače po medijima,televiziji i našoj okolini ovih dana. Zbog korona virusa ne možemo sjediti u školskim klupama i pratiti nastavu zajedno s nastavnicima i školskim kolegama zato što se virus jako lahko širi pa se možemo svi kolektivno zaraziti. Da bismo išli u školu morali bi smo držati rastojanje od najmanje 1,5 metara a to je nemoguće, morali bismo nositi zaštitne maske, rukavice, konstantno dezinfikovati ruke a tu atmosferu i takav način školovanja niko ne želi. Kada ćemo se vratiti u školske kluple i hoćemo li se uopće vratiti je pitanje na koje bi svi mi htjeli znati odgovor, a izgleda da niko ne zna
I ako su škole razdvojenje od svojih učenika, nadjen je način da budemo zajedno a odvojeno. Taj način je online nastava. Nešto novo i pomalo neobično za sve nas, ali s vremenom se navikavamo primorani smo. Proces online nastavne nije isti kao proces redovne nastave. Jednostavno nije isto kada nam nastavnici pošalju lekciju ili prezentaciju putem interneta i kada nam objasne u školi. Ali se trude da nam što više pomognu i da izadju u susret, jako se trude i imaju razumijevanja. Kako se nastavnici, profesori trude tako i mi. Budimo se na vrijeme kako bi mogli upaliti računar, laptop ili mobitel i provjeriti šta su nam to novo i uzbudljivo poslali nastavnici na e-mail, školsku grupu ili virtualnu učionicu google classrom. Uzimamo svoje sveske pišemo,prepisujemo,radimo, učimo, borimo se, tražimo pomoć od roditelja, prijatelja da nam pomognu, ali ipak većinu toga moramo raditi samostalno i odgovorno bez kašnjenja.
Mnogo toga novog i drugačijeg smo vidjeli u svom odgojnom i obrazovnom radu kroz online nastavu. Postali smo mnogo samostalniji u izvršavanju obaveza i mnogo smo zreliji, znamo šta želimo, a šta ne, pomažemo i izlazimo u susret jedni drugima,snalazimo se jednostavno postajemo bolji ljudi. Internet nam je trenutno najbolji prijatelj i kroz njega prolazimo teške dane. Ali možda ipak provodimo više vremena na interentu nego inače. Poželimo na kraju napornog dana izaći vani i družiti se s prijateljima,porodicom,prošetati psa ili jednostavno biti na svježem zraku. Ali ne, ne možemo, ne smijemo zato što postoji zabrana izlaska iz kuće mladjim od 18 godina to je znak i ako ga prekršimo naši roditelji će dobiti kaznu, novčanu kaznu.Moramo biti zatvoreni u kući bez škole i normalnog života,bez naših starih,uobičajnih navika i svakodnevnice. A da li se nekad neko zapita kako ovo sve utječe na naše psihološko stanje i naš um, na silu smo otrgnuti od prijatelja i svježeg zraka,zatvoreni i sami. Do kada će ovo trajati i hoćemo li ikada više imati normalan život je pitanje za milijon dolara. Ali samo se jedno zna, a to da se priroda i svijet odmara od ljudi i naših navika kojima zagadjujemo okolinu.
Nadam se i kada se sve vrati u normalu da će svijet i dalje ostati čist i disati punim plućima.