Da mi je neko pričao da ću, u 2020. godini, biti svjedok i sudionik održavanja nastave putem svih ovih modernih elektroničkih uređaja, rekla bih “Ma dajte, to mora da je neka šala.” I samo bih mahnula rukom, kao nemoguće.
Mart, 2020. godina, meni 43 godine, zaposlena i majka dvoje djece. Sin 12 godina, 7. razred i moja ljepotica, sa svojih 6 godina, prvačić. Gledala sam prilog o Kinezima i njihovoj borbi sa nekim novim, strašnim virusom. Gledala i slušala priče kako su jeli živog šišmiša, pomno skrivajući video od svoje kćerke da joj ne bi kvarila dan, jer pobogu, jesu li normalni. Dosta što pse i mačke jedu, sada i ovo. Neshvatljivo i nenormalno, ali daleko su. Kod njih se pojavio, kod njih ce i završiti.
Međutim, oboljeli se pojavljuju i u Italiji i sve se više počelo šuškati da će prekinuti nastavu u našim školama. Pa dobro, ako baš moraju, zdravlje je najpreče, ono fizičko zdravlje, razmišljala sam tada. Snaći ćemo se, nekako.
Nastava je obustavljena, do daljnjeg, tako su nam rekli. Kako sam samo bila naivna da ćemo se snaći. Djevojčica se upravo bila navikla na školu, na produženi boravak, radeći zadaću sa drugarima i učiteljicama. Počela učiti slova i brojeve, a prestala ići u školu kada joj je bilo najpotrebnije. Dječak jedva dočekao da dan, noć provodi za kompjuterom, niko se više, od njega, nije obradovao. Naravno, učenje mu nije padalo na pamet u tom trenutku, već igranje igrica. Mi, roditelji, morali raditi cijelo vrijeme krize, svakodnevno ostavljajući djecu da se sami snalaze.
Sin je već imao aktiviran školski email i manje, više bili su nam poznati koraci u obavljanju online nastave. Svi nastavnici su se javili, od prvog dana postavljajući lake i teške zadatke, očekujući prijavu prisutnosti u momentu svoje objave. To je, za našeg sina bila nemoguća misija, jer ko će igrati igrice ako mora biti i na nastavi, i uz to čekati kad će se ko javiti. Navečer dugo sjedi, a onda ujutro dugo i spava. A ono najgore što mu je padalo kada i uradi zadaću, ne dobije povratnu informaciju, a uvijek se nadao petici za urađenu zadaću, inače je ne bi ni radio. Problem je bio, i još uvijek je, sa „meet” aplikacijom, gdje nastavnica historije i nastavnica njemačkog zahtjevaju da vode nastavu, želeći uživo da čuju ili vide učenike. Slaba konekcija, često nikakva, ne dozvoljavala uključenje u “meet” razgovor. Uz samo poneko: “Nadam se da ste dobro i zdravo”, slijedio je neki zadatak. Ocjenjivanje su izbjegavali sve do momenta kada su vidjeli da će ovako i završiti godinu. Na sreću , svi zadaci postavljeni u “classroom” –u ostaju zabilježeni, i ukoliko nije naznačeno vrijeme do kada se neki rad može uraditi, postoji mogućnost naknadnog slanja školskog rada, odnosno zadaće. Vremena za uraditi djeca imaju napretek, ali u kućnim uslovima, u uslovima izolacije, ograničavanja kretanja, nemoguće je i djeci biti skoncentrisan na nastavu. Tek onog momenta, kada sam napokon uhvatila malo vremena da pogledam šta to moj sin radi, kako se snalazi u online nastavi uhvatila me panika. Puno zadataka ne urađenih, propuštene prijave prisutnosti. Tada sam se zabrinula, a sin, onako mirno: “Ne brini mama, kada krenem ponovo u školu sve ću to nadoknaditi. “ Ljubim ga i odgovaram: “Ali, dragi moj, nema škole više ove godine, nastavnike je zamjenio kompjuter, a učiteljicu mama.” U životu mi nije bilo teže nego odgonetnuti kojem glagolskom obliku pripada glagol “pecijaše”. Možda je glagolski pridjev trpni, ili je pluskvamperfek ili imperfekat…
Učiteljica je slala svaki radni dan , i dalje šalje, u 10.00 h ujutro, putem vibera, na mom mobitelu, listić iz bosanskog, listić iz matematike očekujući povratnu informaciju isti dan, ili možda i isti sat. Prvo vrijeme zatvaranja škole ja sam radila svaki dan, tako da sa kćerkom nisam mogla svakodnevno raditi listiće. Oni su stizali i stizali, ja memorisala u mobitelu, i kada bih uhvatila vremena radili bi u svesku. Likovno, vjeronauka, engleski i još pored toga i neku pjesmicu je trebala naučiti. Da je mama htjela biti učiteljica i bila bi. Mama je trgovkinja koja dnevno dolazi u blizinu stotine ljudi koji, kupuju namirnice za godinu dana, kao da će smak svijeta. Pa kišu, pa kašlju, a mamu strah doći svojoj djeci jer, taj strašni virus, je mogao biti zakačen negdje na odjeći, na rukama koje jedva čekaju da zagrle svoje male ljubavi. “Hajde dušo, moramo danas učiti slovo G, g kao grliti ljubav svoju.”A ona će, mazno: “Samo, mama, da pregledam svoj omiljeni crtani, samo, mama, da završim ovu igricu, samo, mama, da napravim koju zvijezdu…” A meni sve veći fajl sa spašenim listićima.
Kako se bliži kraj školske godine, lagano počinju i prijetnje od strane pojedinih nastavnika i učitelja. Kao, ukoliko ne uradite, ukoliko se ne prijavite bit će ovo, bit će ono…Zaista, u ovakvim uslovima nepotrebno. Moraju biti svjesni da, uz ovakav vid nastave, djeci pomažu svi, i roditelji, braće, sestre, rodbina, ko god može, ali isto tako ima nas koji ne stižemo pomoći svojoj djeci. Toliko zanimljivog sadržaja na internetu, za svaki predmet, da djeci treba dati priliku da zavole taj njihov predmet. Prezentacije, istraživanja, kvizovi je ono što je djeci zanimljivo. Znam da moraju učiti i površinu trapeza, mada sinu baš nije jasno što će mu, jer svoju budućnost svakako vidi u radu na kompjuteru, i volonterskom radu gdje može pomoći onom kome je ta pomoć potrebna. Zašto iz likovnog, u ovakvim uslovima školovanja, nastavnik daje 1, kada nastavnica matematike, samo zbog prijave prisustva daje 2. Kakvu poruku taj nastavnik šalje djeci. Crtež ko crtež, urađeno, poslano, možda sa zakašnjenjem, a ocjena 1. To me, kao roditelja, naviše naljuti. “Zašto kada neko crta škrabotine to smatraju umjetničkim djelom”, pita mene moja šestogodišnja kćerka.
U eseju iz engleskog “Škole u budućnosti”, sin je napisao da neće biti ocjenjivanja, da će svi nastavnici biti ljubazni, predavati zanimljiv sadržaj, da će učiti kako da naprave raketu, da se pripremaju živjeti na Marsu. Ko će onda čuvati Zemlju, kako će nastavnici imati svoj posao, ako ih naša djeca žele zamjeniti robotima? Nisu li oni naša budućnost. Moj sin želi da napravi leteći skuter ili auto, pa da mama ne mora pješke ići na posao i vraćati se pješke. Zar može imati drugu ocjenu osim 5?
Učiteljica još ne prijeti, ali evo, nadamo se svaki dan da će početi. Nismo još savladali čitanje, sabiranje i oduzimanje, zapeli smo kod slova G, ali jesmo naučili da postoje trenuci kad je najvažnije biti čovjek, zdrav i u pameti. Naučili smo da njihovu sreću, kada se roditelji vrate kući, nijedna ocjena ne može zamjeniti. Naučili smo da pozitivne vibracije dolaze i preko elektroničkih sprava, da je snalažljivost jako bitna, da je ljudska toplina nezamjenjiva, reforma obrazovanja neophodna i odnos roditelja i nastavnika podići na jedan, puno veći nivo i dati mu puno više značaja. Imala sam priliku pročitati kada neko od nastavnika kaže „ Nije bitno šta roditelji misle...“. Od svega to je najbitnije, oni su tu za moje djecu nekoliko godina, a ja uz njih čitav život. Poštovanje treba biti obostrano, i u interesu svakog djeteta.
Proći će i ovo, samo se nadam da ćemo svi biti bogatiji za jedno novo iskustvo i biti bolji ljudi. „Pecijaše“ je imperfekat. Mogla sam biti profesorica bosanskog jezika...