Zvoni sat. Žurno ustajem, navlačim na sebe odjeću, stavljam knjige u torbu i trčim van iz kuće. Shvatam da pada kiša, vraćam se po kišobran i galamim na sebe što stalno kasnim u školu. Tako je izgledalo moje školsko jutro prije nekoliko mjeseci. Sada ustajem deset minuta prije početka časa, umijem se, obučem bilo koju majicu i sjedam za radni stol. Da, ostajem u pidžami, jer ko će znati da ja tako pratim nastavu. Nekad u toku časa pogledam i smijem se samoj sebi zbog toga kako izgledam. Sa mnom zajedno smiju se i laptop, olovka, gumica, sveske, knjige i radni stol koji su mi u ove “korona dane” postali najbolji prijatelji.
Za mene koja uvijek kasni i nešto zaboravlja, online nastava bila je odlična u početku.
S vremenom postalo je naporno sjediti sama za stolom svako jutro, buljiti u ekran, trudeći se da shvatim ono što profesori mukotrpno pokušavaju objasniti. Konekcija, hm to je posebna priča. Mislim da ona ima nešto protiv mene, jer čim ja počnem kontati o čemu se radi, ona (konekcija) se izgubi i izbaci me sa časa. Kažu profesori: “Kada vas izbaci sa časa pokušajte ponovo dok se ne uspijete povezati”, ali tek tada nastaje rat sa nesretnom konekcijom. Zainati se ona, namjerno neće da me pusti da se obrazujem. Kada se smiluje da me pusti, već je čas završio i ja propustim obrazovanje.
Tada se osjećam uvrijeđeno i bijesno, a nemam na kome da iskalim bijes. Da sam bila u razredu ne bih propustila lekciju i još bih bila sa svojim drugovima, a ne bih bila ni bijesna. I pomislim, kako je bilo lijepo zapravo biti u školi. Gledala bih svoje kolege i pratila profesore kako laganim pokretima krede nama dočaravaju lekcije. Nedostaje mi miris kiše, sekiracija oko toga šta ću obući u školu, jer sam mislila da će danas biti lijepo vrijeme. Nedostaje mi užurbani hod i školsko zvono koje radosno nagovještava veliki odmor. Nedostaje mi smijeh, zezanje pa i onaj strah kada trebamo neki predmet odgovarati.
OK sam ja sa online nastavom. Razumijem da svi moramo trpjeti kako bi nam bilo bolje. I naravno, biti će u neko dogledno vrijeme. Moramo biti strpljivi dok čekamo da se vratimo u školske klupe. Do tada mi ne preostaje ništa drugo nego da i dalje vodim rat sa konekcijom i trudim se da što bolje razumijem gradivo. Vrijedi se malo žrtvovati za neka bolja vremena, zar ne?!