“Neka više i škole da konačno izađete iz kuće i ostavite telefone!” rečenica koja bi obilježavala kraj raspusta i koja je vjerujem bila oslonac većine roditelja pretvorila se u baš ono suprotno. Djeca nisu išla u školu, ali su nažalost provodili i više vremena na svojim telefonima i računarima i nego prije. Dok smo u međuvremenu, mi roditelji, dobili još jedno dodatno zanimanje. Pored kuhara, čistača, zabavljača i još koješta postali smo i nekvalifikovani učitelji, profesori, nastavnici sve što je bilo potrebno kako bi oni najmlađi savladali gradivo koje je bilo predviđeno za školske klupe a ne kućno okruženje.
Djeci koja su još išla u osnovnu školu bilo je najteže, bez prikazivanja određenih lekcija uživo bili su zbunjeni i izgubljeni, a pojedine stvari koje su upravo tada trebali naučiti bile su presudne za ostatak gradiva i sami nastavak edukacije. Lekcije poput množenja i dijeljenja bile su ključne, a bile su teže obradive putem ovakve vrste nastave, te se tada u sistem uključuju i sami roditelji. I prije nego što je nastala ovakva situacija bili smo tu kao ispomoć, međutim u sadašnjoj situaciji bili smo glavni izvor znanja jer djeca su više pamtila ono što bi im se prikazalo uživo nego preko same poruke i par zadanih zadataka. Koliko god znali da im ustvari mi toliko i ne pomažemo, da im činimo medvjeđu uslugu, nismo imali drugog načina nego da im pomognemo i izađemo u susret. Međutim svi smo bili svjesni toga, i učitelji kao i vlada koja je izdavala ovakve naredbe da ovo neće biti funkcionalan vid rada. Bitna stvar je u tome što odmora nije bilo, kako za njih tako ni za nas, jedini odmor za koji smo bili sigurni da ćemo imati je bio san koji bi bio prekinut jutarnjim alarmom koji je svako jutro označavao prekid odmora i početak svega opet u začarani krug za koji nismo znali kada će prestati. Iako je prošlo 8 sedmica ništa značajno nije se promijenilo, samo su ljudi postali umorniji, podočnjaci primjetniji, hod sporiji a glas prodorniji.
Svako se na svoj način suočavao sa situacijom, ali sigurno da je roditeljima bilo više nego prosječno teško. Kao što su djeca stalno provjeravala svoje obavijesti o zadacima koji su dobijali, mi smo svoje provjeravali ne bi li dobili konačnu obavijest da je online nastava ukinuta i da se đaci vraćaju u školske klupe. Čak bi i raspust bio bolji od trenutne situacije, ovako bi mi bar bili pušteni na miru. Svi smo bili pod psihičkim pritiskom jer smo odvajali svoje vrijeme koje bi utrošili u nešto drugo pored mukotrpnog podučavanja. Niko od roditelja nije bio presretan ovim oblikom učenja, čak što više, kroz priču uvidjela sam da smo svi mi bili podjednako razočarani koliko i umorni i da samo svi čekali kraj. Međutim pozitivna stvar koja je bila jedina okosnica da ovo ustvari ne bude samo u vezi učenja je bila to što smo kroz ovu situaciju upoznavali svoje dijete na načine na koje ranije nismo znali. Koliko god da smo vremena provodili sa njima nikad ustvari nismo vidjeli dijelove njih koji su bili usredotočeni samo na učenje i koncentrisani na nešto drugo pored crtanih filmova i drugih sadržaja kojima su inače bili okupirani. A upoznavati svoje dijete na posve drugačije načine bilo je neprocjenjivo. Uspjeli smo uspostaviti drugačiju vezu i komunikaciju u tom sklopu uronulog nemira koji se već polagano pretvarao u nevidljive materije koje su nas opijale i odvodile u potpuno različite nerealne svjetove, a razgovor sa djecom bi nas poput ruke spasa vraćao u surovu realnost koja nije bila daleko od tog zamišljenog svijeta. Uvidjeli smo načine kako razmišljaju ali su i oni baš kao i mi bili pretrpani obavezama za koje nisu ni bili spremni. Zapravo niko nije bio spreman za ovakvo što. Kako je vrijeme dalje prolazilo svi smo sve više postajali robovi računala i obaveza koje su nam stalo pristizale. Nikada nismo ni sanjali da bi se i mi na neki način mogli vratiti u školu, ali upravo nam život da ono za šta bi se i kleli da je prosto nemoguće. Starijoj djeci bilo je na izvjesni način lakše, zapravo roditeljima sa starijom djecom bilo je lakše, već su bili dovoljno zreli da znaju sami obavljati zadatke i voditi brigu o školskim stvarima te su se oni i sami lakše prilagodili samoj “online” nastavi. Međutim i oni su bili pretrpani zadacima i zadaćama u tolikoj mjeri da su rijetko izlazili iz sobe ne podižući glavu koja je bila prilijepljena za računare, ali razlika ovog puta je bila što im ništa nismo mogli reći, koliko god da smo znali da je štetno njihova zadaća je očigledno bila prioritet više od njihovog zdravlja.
Da li ćemo iz ove pandemije izaći sa više znanja? Ne bih rekla, međutim zasigurna je činjenica da ćemo izaći iskusniji u jednom novom i nezaboravnom segmentu naših života. Lekcije koje su trebale biti naučene većinom nisu, ali ona najvažnija, životna lekcija posve je upamćena i zauvijek će nas pratiti i napominjati kako je nekoć 2020. godine, svijet stao zajedno i kako smo uz pomoć svakog po malo, korak po korak, preživjeli jednu veliku svjetsku krizu.