Ko je prošlog četvrtka ukrao Varmin bicikl ispred stanice Dadar?
Ukoliko ne znate odgovor na ovo pitanje trebali biste se dobro zamisliti zato što gotovo svaki petogodišnjak u Juhu-u (četvrt Mumbaija) zna za odgovor.
Za one neupućene, riječ je o replici iz popularnog filma Milijunaš sa ulice, gdje glavni lik, braneći se od neosnovanih optužbi, policajcima postavlja naizgled teško, ali iz njegovog ugla sasvim jednostavno pitanje. U sceni iz navedenog filma sadržana je sva paradigma obrazovanja u Bosni i Hercegovini ili barem onom njenom dijelu koju se naziva Federcija BiH.
Početkom marta, pošast zvana COVID-19 počela se širiti iz kineskog Wuhana diljem svijeta te je bilo sasvim jasno da neće mašiti ni našu zemlju. Vrlo brzo, sredinom marta (tačnije 13.3.2020.) moju u školu stigla je obavijest iz Ministarstva (Ministarstvo Ze-Do kantona) da se prekidaju sve školske aktivnosti te da će nas obavijestiti o daljem načinu izvođenja nastave. Kako sam pratio stanje u drugim, nama susjednim državama, odmah mi je bilo jasno da će se nastava u ovakvim okolnostima morati izvoditi online.
COVID-19 i ONLINE dvije su riječi koje su obilježile prethodni, tromjesečni školski period. Dok smo objašnjenje za prvu prepustili medicinskim stručnjacima, riječ online postala je odjednom i nastavnički i prijatelj i neprijatelj. Postavlja se pitanje – kako su učitelji shvatili pojam online? Da li online znači samo upaliti svoje kompjutere, telefone ili neke druge uređaje i biti prisutan na mreži ili nešto sasvim drugo?
Odmah se pojavilo nekoliko problema: saznali smo da mnogi nastavnici nemaju adekvatne uređaje, a također smo saznali i da veliki broj učenika ima probleme sa internet konekcijom i nedostatkom kompjutera. Istodobno se velik broj nastavnika požalio na svoje skromno informatičko znanje i p(r)ozivao nadležne za obuku, ali to je već drugi par opanaka. Nakon što su se nastavnici jednom pojavili na mreži, trebalo je odabrati adekvatan način rada. Kako Ministarstvo nije izdalo nikakav dekret oko jedinstvene platforme, škole su samostalno odlučivale koje će to platforme za učenje biti? Riječ je, dakle, o platformama za učenje na daljinu. Da odmah budemo jasni: niti je ova školska situacija bila toliko šokantna, niti su platforme za učenje na daljinu izmišljene u pojavi korona virusa. Ove platforme postoje i učenici se obrazuju pomoću njih koliko je i interneta. A internet je, sjetićemo se izmišljen 1989. upravo iz razloga vezanih za razmjenu informacija između naučnika i univerziteta, u širem smislu - učenja. U tom kontekstu ja bih pojam učenje ovdje vezivao zaznanje. Dakle, svrha WEB-a, barem ona prvobitna, bila je širenje znanja i lakši put do znanja kroz hiperlinkove. Opet se vraćamo na riječ online i njeno značenje u kontekstu bosanskohercegovačke online nastave. Iako već postoje mnogobrojna besplatna rješenja, razvijana godinama i u kojoj je obrađen gotovo svaki mogući pristup virtuelnoj nastavi, naši učitelji se u velikom broju odlučuju za viber, fejsbuk, vhatsap?! Dakle, pored provjerenih platformi za učenje na daljinu, nastavnici se odlučuju za socijalne mreže (u najširem smislu te riječi) i aplikacije za besplatan razgovor. Kakav danak neiskustvu, kazali bi u jednom drugom filmu. Ovdje se postavlja pitanje: kako su prosvjetari mogli tako grdno pogriješiti? Da li je to njihova krivica ili krivica kantonalnih ministarstava?
I kada su jednom definisali platformu tj. aplikacije preko kojih će komunicirati, nastavnici su se suočili sa novim problemom - u kom obliku nastave komunicirati sa đacima. Koja je to forma koja bi bila adekvatna viberu i vatsapu? Odgovor je vrlo jednostavan, niti jedna.
Nemoguće je i neadekvatno pokušavati prenijeti učionicu i klasičan način rada u virzuelni svijet. Tako smo ponovo svjedočili na raznoraznim fejzbuk grupama i portalima nastaviex cathedra gdje su nastavnici snimali sami sebe, pisali po tabli, sa oduševljenjem to postavljali na web dok su ostali aplaudirali njihovoj visprenosti i genijalnosti. Riječ online shvaćena je doslovno i nastavnici su zaista i bili online. Postali su lokalne online zvijezde iako još uvijek nisu znali odgovoriti na pitanje: Ko je prošlog četvrtka ukrao Varmin bicikl?
Gdje su, dakle, djeca u svemu tome?
Moram priznati, upustio sam se u virtuelnu nastavu sa predrasudom da naša djeca, koja dane najradije provode uz kompujtere i telefone, već sve znaju o virtuelnom svijetu. Kakva varka. U samom početku trebalo je otkriti šta učenici posjeduju od tehnike i sa kakvim platformama su upoznati. Ispostavilo se da većina učenika nema kompjutere nego samo telefone što uveliko sužava izbor platforme za učenje. Platfoma koju odaberam mora postojati i u vidu aplikacije za telefone. Odlučio sam se za platformuSchoology jer mi je ponudila najviše u mojoj viziji online nastave. Sljedeća stvar koja me iznenadila jeste da većina učenika (od 6. do 8. razreda) ne posjeduje i nikada nisu ni poslali niti jedan e-mail što je esencijalno za pristup bilo kakvoj platformi. Trebalo je prvo sa njima proći osnove kompjuterske (internet) pismenosti pa tek onda pristupiti virtuelnoj nastavi. Kako je bila sredina marta, a prema televizijskim izvještajima je sve nagovještavalo da će se školska godina i završiti virtuelno, odlučio sam da „žrtvujem“ tih desetak radnih martovskih dana kako bih svoje učenike naučio pravilnom korištenju internet resursa iako sam po profesiji nastavnik Bosanskog jezika i književnosti. U startu sam na umu imao dva benefita: jedan je da djeca nauče pravilno koristiti pretraživače i to po mogućnosti na engleskom jeziku, a drugi da izbruse svoje kompjuterske vještine od onih najjednostavnijih-slanja e-maila, do malo komplikovanijih: pravilne upotrebe pisanih dokumenata, razmjene resursa itd. Osnovna je ideja bila naučiti djecu koristiti resurse. A internet je jedan fantastičan resurs i može zaista biti od velike pomoći ukoliko naučimo pravilno da ga koristimo. Nakon što smo u tih desetak dana, usput prelazeći gradivo iz bosanskog, postali vičniji internet komunikaciji, prvobitni haos u kojem se nije znalo ko kada šta pita, gdje se nalaze lekcije, kako uraditi kviz, na koji način poslati neki dokument, došla je nagrada za uloženi trud. I učenicima i nastavniku. Naredna dva mjeseca virtuelne nastave prolaze u savršenoj korespondeciji sa đacima, njihovoj međusobnoj komunikaciji jer sada svi već sve znaju. Na moje svesrdne upite - treba li im pomoć? Odgovaraju da ne treba i da im je sve jasno. U provedenoj internoj anketi niti jedan učenik nije dao negativno mišljenje o načinu izvođenja nastave i težini iste.
Naivno sam pomislio kako je život prosvjetnog radnika savršen i pokušao svoja iskustva razmijeniti na specijalizovanim grupama na društvenim mrežama posvećenim obrazovanju i sa kolegama lično. Prevario sam se. Možda je pitanje o krađi bicikla zaista preteško? Možda slučajnosti ne postoje? Da li je moj odmak od klasične nastave (ma šta god to podrazumijevalo) moja vlastita zabluda ili mi je virtuelni svijet isuviše udario u glavu? Šta ako sam prevaren?
Osnovna ideja korištenja resursa je idejaslobode kako bi ih oslobodio bilo kakvog pritiska. Moj zadatak bio je da učenicima omogućim pristup svim resursima kako bi došli do željenog znanja: prezentacije, interaktivne igre, interaktivne knjige, audio i video materijale bez ikakvog ograničenja. Njihov jedini zadatak je bio da mi kroz kvizove tipa Milijunaš prezentiraju znanje koje su pronašli. Iza slobode koju sam im dopustio nalazila se druga ideja, a to je međusobno povjerenje. Djeca će nam vjerovati i naši savjeti i znanje imat će snagu i biti autentični jedino onoliko koliko uvide da imamo povjerenja u njih.
- Ali kolega, oni će tako sve da vam prepišu, bili su najčešći komentari.
Tu dolazimo do čuvenog školskog problema - nastavnički strah (ili je to nešto drugo) od učeničkog prepisivanja. Kako se škola bavi ekzaktnošću pomislio sam kako bi bilo zgodno izmjeriti da li su i koliko učenici prepisivali. A to je u ovom slučaju bilo veoma jednostavno jer su sve njihove aktivnosti već bile „u kompjuteru“. Sve što je trebalo uraditi jeste uzeti te podatke i izanalizirati ih. U analizi podataka krenuo sam od pretpostavke da su kolege (jer su bili u većini) u pravu i da su učenici prepisivali.
Kao predmet analize uzeo sam završni test za učenike šestih, sedmih i osmih razreda, razreda u kojima predajem. Originalni test koji sadrži dvadeset pitanja reducirao sam kod osmih razreda na šest.
Pitanja su bila iz svih oblasti izučavanja jezika i književnosti, a pitanja su bila tipa: zaokruži pod A-B-C, dopuni, spoji parove. Koliko su pitanja bila teška prosudite sami.
Osmi razred (20 učenika) podijelio sam u grupe A i B sa različitim testom/kvizom. Šeste i sedme razrede nisam razdvajao. Učenicima sam dao dovoljno vremena za rad 2 sata (120 minuta). Ocjenjivanje je standardno na nivou 100 bodova sa skalom
0-30=1, 31-40 = 2, 41-60 = 3, 61-80 = 4, 81-100 = 5.
Ukoliko pogledamosliku 1 vidjet ćemo da u grupi A niko nije prebacio preko 70%. Ovdje je već jasno da mit „o prepisivanju“ kao garantu uspjeha ili friziranju podataka pada u vodu.
Uzevši u obzir da je učenicima test bio najavljen sedmicu ranije i da su imali mogućnost upotrebe svih dostupnih izvora znanja, ja sam bio pomalo nezadovoljan jer niko nije dobio peticu. Sličan uspjeh je i kod grupe B (slika 2). Na relativno laganom testu niko nije prebacio 80%.
Naravno da se na osnovu ovoga rezultata nameću određena pitanja. Da li je test bio pretežak? Da li je učenicima 120 minuta dovoljno za test ovoga tipa? Da li su oni, uopće, na online nastavi išta naučili? Ako bacimo pogled na tabelu (slika 3) prisustva časovima primjetit ćemo da su se učenici rado odazvali izradi testa. Odziv je 100% (ovdje piše 95%, ali jedna učenica ne radi otpočetka, a ulazi u prosjek) i test je jedini čas u maju na kom su svi bili prisutni. Đaci, dakle, vole da rade testove.
Prema ovome, čini se da je sve savršeno. Ali ja sam zatečen – da li je moguće da su đaci srušili sve nastavničke mitove i predrasude o tome da je najvažnije držati ih „na oku“ i „pod strogom kontrolom“. Da li su onda ove ocjene realne? Jesu li đaci radili test oslonivši se samo na svoje znanje, samo na prepisivanje ili je rezultat kombinacija vlastitog znanja i izvora znanja? Nije li ovo možda slučajnost?
Pogledajmo rezultat šestog razreda. Tamo, kako rekoh, nije bilo podjele u grupe. Svi su radili isti test. Ukupno u dva šesta razreda 45 đaka. I još veće šanse za prepisivanje.
I kod šestih razreda ponovo imam slučaj da je test jedini čas sa 100% prisustvom (slika 4). Šesti razred je ostvario sljedeće rezultate (slika 5):
Skala je idealna. Ovakav rezultat nisam imao ni u, klasičnoj, nastavi u učionici. Skala kakvu bi poželio sve ijedan školski nadzornik. Ovdje je uspjeh još i bolji jer imamo i đake koji su prebacili „famoznih“ 80% . Ovo me malo oraspoložilo i odagnalo neke sumnje koje sam imao kada sam analizirao osmaše.
I kod sedmog razreda skala uspjeha izgleda slično kao kod šestih razreda (slika 6).
Najveći broj učenika osvojio je bodove u rasponu 40-60 (trojka), ali imamo i učenike koji su dobili petice. I Kod sedmih razreda prisustvo je na najvišem mogućem nivou (preko 95% jer kako se može vidjeti troje učenika u maju nisu bili prisutni na nastavi a ulaze u prosjek).
Iako je analiza urađena samo na primjeru završnog testa, učenici nisu ocjenjivani jedino na osnovu svojih rezultata na testu. Završna ocjena predstavlja prosjek učeničkih aktivnosti tokom cijelog perioda online nastave. Jedna ocjena iz književnosti (sa medijskom kulturom), jedna iz gramatike (sa kulturom izražavanja).
Šta možemo zaključiti:
- Brojevi kazuju da đacima odgovara ovaj način provjere znanja
- Rezultati su dobri – očekivanja nastavnika i očekivanja djece
- Djeca se u prvom redu oslanjaju na svoje znanje
- Izvori znanja mogu samo poboljšati učinkovitost, nema od toga ništa lošeg
Uključenost đaka koji na redovnoj nastavi ne iskazuju nikakvu želju za radom povećala se preko 50%.
Ovim osvrtom na protekli period nije mi bila namjera da promoviram bilo kakvu platformu niti da dajem uputstva kako treba raditi. Daleko od toga. Namjera mi je bila da svima onima koji se bave poučavanjam skrenem pažnju na to da ukoliko bismo barem malo promijenili rakurs možda bi se stvari činile savim drugačijim. U slučaju online nastave rakurs su trebali biti učenici. Kada jednom to budemo u stanju vjerujem da će nam se pitanje: Ko je prošlog četvrtka ukrao Varmin bicikl ispred stanice Dadar, učiniti sasvim jednostavnim.