Dragi moji učenici!
Vrijeme koje je iza nas blagoslovljeno je vrijeme. Koliko god bilo tuge, težine, straha, netrpeljivosti i ironije novog doba vi ste postojali u tom vremenu. Postojali i opstajali. Nije virus taj koji je promijenio moj život. Vi ste. Dopustila sam vam da budete dio moje svakodnevice na drugačiji način, istinski želeći da budemo zajedno sretni. U trenutku kada je cijeli svijet osjetio zaustavljanje, htjela sam da jedni drugima budemo pokretači. Otvorivši dušu jednom novom poglavlju, dopustila sam da me oblikuje vaše prisustvo u udaljenosti. Nisam se bojala. Zašto se bojati kad su tu oni koji s nama rastu? Nisam se bojala ni vremena u kojem se nalazimo jer sam s onima koji me čuvaju. Odlučno sam počela pratiti svoje osjećaje i vi ste mi uzvratili stostruko.
Naš sam kabinet zamijenila svojom sobom i balkonom. Tamo sam pila kavu i čitala vaše radove. Zajedno s vama slušala sam glazbu, osjećala vaše prisustvo u zvukovima i vibracijama online svijeta, zamišljala boju i intenzitet vašeg glasa i vidjela nasmijana i vedra lica. Tako sam održavala svoju nutarnju radost, dok ste mi vi um držali zaigranim, a dušu i srce živima.
Nosila sam vas u džepu. Išli smo zajedno u prirodu, šetali smo po stazicama gdje ste do jučer utirali vaše korake i smijali se nestašlucima sa sata. Nosila sam vas na ljuljačke gdje ste jedni drugima otkrivali tajne, plakali na ramenu i radovali se pokretima duše. Ponijela sam vas i u kabinet gdje smo zajedno otkrivali glazbeni svijet, velike skladbe i čudnovate zgode iz života skladatelja. A sada smo mi u čudnovatoj zgodi. Zastala sam na trenutak osjećajući prazninu i mirise jednog vremena. Sjećanja su otvorila pore moje duše. Čula su postala osjetljiva. Um je slušao zvukove prošlosti u kojem su odjekivali koraci, pomicanje stolica, padanje knjige na pod, migoljenje, mekani zvuk krede koja piše naslov na ploči, prigušeni stidljivi smijeh. Vidjela sam poglede, poglede pune znatiželje i pitanja. I tako stojeći nasred kabineta bivam obavijena novim osjećajem. Pristojno se predstavio i rekao mi da se zove Nedostajanje. Nismo se dugo zadržali jedno s drugim. Odlučila sam da pozovem Ljubav jer ona sa sobom uvijek vodi Radost i Mir.
Upravo su me Ljubav, Radost i Mir pogurali da vam pišem i kažem kako sam ponosna na svaki vaš korak, emociju, otvaranje, pristojnost i ustrajnost. Doživjeli smo mnogo u ovom periodu kada smo bili jedni za druge, jedni uz druge. U ovo vrijeme niste samo rasli vi. Rasla sam i ja s vama. Svojim reakcijama davali ste mi poticaj. Bili ste moja motivacija. To mi je bio dokaz da radim dobro. Svaki naš online susret za mene je bio dar. U njemu ste mi darivali najdublje emocije, tako skrovite da ih samo glazba može opisati i dovesti u trenutak doživljavanja. Ali najveći dar od svih bilo je zajedništvo.
Sretna sam jer smo uspjeli. Sretna sam jer smo uspjeli zajedno. Uspjeli smo bodreći, hrabreći i podupirući jedni druge. Zato sam vam neizmjerno zahvalna.
Letjeli ste kroz novonastalu buru života i niste pali. Nastavite hrabro letjeti osluškujući vjetar svoje duše i one koji vas žele nositi u pravom smjeru. Istražujte polja i nebojte se novih spoznaja. Ne može vas neznanje nadmudriti ako u rukama držite znanje. Dišite plućima punim radosti i ne skidajte osmjeh s lica. Osmjeh je odraz stanja vaše duše. Ponosni na sebe budite. Ne zatvrajte pore svoje ljubavi jer u toj istinitosti možete mijenjati svijet.
Sretna sam jer se cijelom svijetu mogu pohvaliti učenicima kakvi ste vi.
Hvala vam na tome!