Francuski filozof Jean-Paul Sartre rekao je: „Iskustvo je najbolja škola. Samo, školarina je jako skupa.“[1] Osjetili su ovu izreku na vlastitoj koži svi učitelji, nastavnici i profesori u Bosni i Hrcegovini u proteklom periodu obustave klasične nastave. Cilj ovoga eseja jeste istaknuti neke pozitivne strane online nastave. Jer, zašto stalno biti negativan i kritičan, kada se stvari mogu posmatrati i sa ljepše, vedrije strane. Pišem ovo iznutra, iz unutrašnjosti obrazovnog sistema, kao njegov sastavni dio, a ne kao vanjski kritičar. Nepoznat autor je rekao da svaki događaj pruža priliku za nova učenja.[2]
Kakvi su naši nastavnici bili prije dvanaestoga marta, prije jedanaestoga marta, ili desetoga? Koliko procenata naših nastavnika nije znalo koristiti „pametni“ telefon? Koliko njih ga uopšte nije posjedovalo? Koliko ih nije posjedovalo laptop, email adresu? Koliko njih u virtuelnom svijetu uopšte nije postojalo!?
Pročitah nedavno priču, izmišljenu ili ne – nevažno, o nezaposlenom čistaču koji je došao tražiti posao u kompaniji „Microsoft“. Nakon kratkoga razgovora bi primljen u firmu „iz snova“. No, zatražiše da ostavi email adresu. Potencijalni novi čistač reče da nema računar pa time niti email. Dadoše mu novi odgovor kako on virtuelno ne postoji te ga, stoga, ne mogu primiti.[3] Kako pogubno ponekada može biti nepostojanje u virtuelnoj stvarnosti!
Na šta nas je natjerala online nastava silom prilika? Nas nastavnike je natjerala da izađemo iz svojih čahura, napustimo malehne krede i male zelene ploče te pređemo u jedno sasvim novo radno okruženje. Natjerala nas da se informatički opismenimo, naučimo izrađivati različite vrste dokumenata, docx, ppt, pdf, razne vrste audio i video materijala. Matematičare je natjerala da ponovo ožive LaTeX ili Beamer nakon što su poslije diplomiranja godinama polagano umirali u njihovom radu. Kada bismo to uspjeli bez online nastave? Vjerovatno nikada! Ne zaboravimo da je prvi Newtonov zakon zakon inercije: „Svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog pravolinijskog kretanja sve dok neka sila ne dovede do promjene toga stanja.“[4] Ta sila bi ovaj put mogla biti korona, i definitivno je na neki način bila korisna!?
Na šta je novo iskustvo pobudilo roditelje? Možda da shvate da učitelj biti i ne može svako. Možda da uoče da je poučavanje složen i mukotrpan poziv koji zahtijeva nerve debele kao štranjge. Da shvate da nastavnici znanje ne ulijevaju u mozgiće njihove djece, nego da je za usvajanje znanja potrebno usijavanje stolice. Da uvide da nastavnici samo vode kroz proces učenja, a da su učenici ti koji moraju uključiti moždane vijuge i dobro ih istrenirati. Vjerujem da će ovako postupiti dobri roditelji, oni koji su bili dobri i prije obustave. Smatram da će se ovome stavu prikloniti i jedan značajan dio neodlučnih roditelja. A oni posljednji! Ta, oni su uvijek posljednji! Ako se riječ „posljednji“ može komparirati, oni će da budu još iza toga! Oni će još više, oštrije, zešće i zajedljivije da kritikuju obrazovni sistem, kao pasivni posmatrači. Ali, zar su oni bitni!? Zar oni svakako nisu dežurni kritičari – zar to nije njihova neformalna profesija!? Zar njihova vrlo često besmislena i nekonstruktivna kritika nije sama sebi svrha!?
Porodice... šta je s našim porodicama? Koliko članova porodice se međusobno jedva viđalo na sedmičnoj bazi, da ne govorim na dnevnoj? A sada? Sada su imali priliku da se druže, braća i sestre da se upoznaju, da jedni drugima pomažu pri izradi zadaća, da se konsultuju. Usljed zabrane kretanja, braća i sestre su imali priliku postati najbolji prijatelji, što bi po prirodnom poretku stvari trebali i biti. Dato im je ono što im je godinama već jedino falilo – vrijeme. Sada su vremena imali napretek. Imali su svo vrijeme svijeta da se upoznaju, ispričaju neispričane priče, otkriju najskrivenije tajne, misli, želje i stremljenja. Zar im svima ovaj period nije došao kao svojevrsna psihoterapija? Zar to nije ono za čim su već godinama njihove duše vapile? Za malo prisnosti i bliskosti u svome domu.
Da se vratimo na glavnu tezu našega eseja - pozitivan učinak na nastavnike. Predavači na svim nivoima će iz cijeloga procesa online nastave da izađu bolji, jači, kompetentniji i spremniji za rad u procesu poučavnja u dvadeset i prvome stoljeću. A zar to nije ono što nam je svima trebalo!? Zar tome ne težimo već godinama. Naše obrazovanje u bazi nije loše. Ta, naslijedili smo ga iz države koja je proizvodila sve svoje kadrove! Ono je u osnovi dobro, samo ga je trebalo malo informatički našminkati pa da može parirati sistemima u svijetu. Samo još da nastavnici sve naučeno u online nastavi ugrade u obrazovanje poslije korona-perioda, što će dobro doći učenicima, roditeljima i njima samima.
[1] http://www.antonija-horvatek.from.hr/duh-kut/izreke-teme/poucavanje-ucenje-i-ucitelji.htm
[2] https://www.pozitivne.info/pozitivne-izreke-pozeljniji-optimisticniji-nacin-razmisljanja/
[3] https://www.kurir.rs/zabava/zanimljivosti/2869537/poucna-prica-o-prodavcu-jagoda-zeleo-je-da-cisti-wc-u-mikrosoftu-a-postao-je-vlasnik-imperije