Prazna ili puna kuća! Šta je teže imati? Gdje je teže živjeti?
Covid 19 ili koronavirus razlog je što su ovo proljeće mnoge kuće bile pune 24 sata, a neke nažalost poluprazne. Svaka kuća, bila puna ili prazna, pričala je svoju priču.
Ovo je priča o punoj kući:
12. marta 2020. godine obustavljena je nastava u školama Tuzlanskog kantona. Djeca su tu informaciju primila sa oduševljenjem, nekom vrstom slavlja, no razumljivo, ipak su oni samo djeca! Moram priznati da smo se i mi, nastavnici, kriomice malo radovali, da li što smo uz djecu podjetinjili ili što, možda, nismo nikad ni odrasli jer smo vjerovali Antićevoj pjesmi i „sačuvali mrvicu detinjstva“ i krišom je ponijeli u glavi. Ne znam!? A možda i samo zato što smo svi bili umorni i iscrpljeni od februarske gripe, od koje smo se jedva oporavili, i mi, i djeca.
Radost je kratko trajala.
Stalno nove vijesti o širenju pandemije, uvođenje zabrana, policijski sat, informacije o opasnosti virusa ulile su strah koji je iz dana u dan rastao. Malo, pomalo i zalihe hrane smo smjestili u kuće, iako smo svi na početku bili stava da to nije potrebno. Mediji su nas bombardovali informacijama iz svijeta kao i vijestima iz zemlje tipa „tuča zbog vreće brašna“! Sve je to stvaralo dodatnu nervozu i strah.
U školu smo se javljali jednu sedmicu. Onda su nam i to zabranili... Ubrzo zatim dobili smo upute kako i na koji način da pristupimo platformi za izvođenje online nastave.
Šok!
Kako raditi nešto što nikad nisi radio niti si prošao bilo kakvu obuku? Čak i dok ovo pišem, osjetim nemir u grudima prisjećajući se tog perioda.
Nastavnica sam bosanskoga jezika i književnosti i majka četvero djece, tri dječaka koji pohađaju osnovnu školu i djevojčice koja ima četiri godine.
Od toga dana, zvaničnog početka online nastave, naša kuća je postala moje radno mjesto, učionica za dva maturanta (pošto imam dječake blizance), učionica za đaka koji pohađa treći razred, igraonica za djevojčicu, restoran sa stalnim, vrlo zahtjevnim gostima od jutra do večeri.
Muža smo imenovali za direktora ove ustanove jer je trenutno nezaposlen. Odjednom život je jurio u nama nepoznatom pravcu i postavljao svoja pravila.
Postalo je najvažnije imati dobar internet, prije svega, i nešto fino i domaće pojesti. Nisu nam trebale školske torbe, oprema za tjelesni, za treninge, rekreaciju, odjeća, obuća, oprema za lov i ribolov, šminka, frizerski saloni, ma ništa. Pidžama pa trenerka, trenerka pa pidžama, bio je ritam odijevanja. Na nama je bilo samo da se prilagodimo novoj životnoj cesti na kojoj smo se svi našli.
Pošto sam predmetni nastavnik, razrednik i roditelj, našala sam se u zahtjevnoj poziciji, poziciji u kojoj nisam htjela, a ni smjela pokazati strah (iako sam ga itekako osjećala) ni svojoj djeci, ni đacima, a ni roditeljima. Ohrabrivala sam prvo sebe, zatim sve ostale (đake, roditelje i kolege) da mi to možemo, da ćemo naučiti i prevazići sve prepreke koje su pred nama. Priznajem, nekad mi i nije išla gluma. Bilo je tu puno posla, živciranja, ponekad i suza, mnogo viber grupa, zadaća, mojih i dječijih, od rodbine, komšija... Svi su tražili pomoć, preplavili su nas nervoza, strah, ljutnja, negodovanje i zbunjenost. Ono zbog čega smo se do prije sedmicu dana svađali sa djecom, oduzimali čim nešto skrive, sada je postala najvažnija stvar u kući. Mobitel! Konačno su djeca imala alibi zašto po cijeli dan „sjede“ ili „vise“ na mobitelu.
Laptop, TV i mobiteli bili su dan i noć uključeni ili spojeni na punjače.
Dan se pretvorio u termine, sve je bilo tempirano, određeno. Vrijeme kad radim na platformi (tj. kad sam na poslu), zatim vrijeme za djecu kad oni prate nastavu na platformi, praćenje TV-škole, određeno vrijeme za pregledanje video časova, izrada i predaja zadaće, chat-termini, slikanje i slanje zadaće na viber. U međuvremenu pripremanje hrane. Počeli smo navijati i prenavijati alarme u toku dana da ne bismo šta propustili...
Vikendom smo se družili, sve moguće društvene igre smo usavršili (šah, remi, monopol, čovječe ne ljuti se). Čekali smo da konačno prođu te „dvije ključne sedmice“ o kojima su svi govorili.
U tom čekanju postajali smo sve organizovaniji, nervoza je popuštala, čak smo radili i pripremali tačke i za prvu online priredbu u povodu obilježavanja Dana škole. Mnogo đaka je poslalo svoje videosnimke na kojima su pjevali, svirali, plesali, glumili i recitovali. Prvu online priredbu moja djeca i ja pregledali smo šest puta za jedan dan, razlog i više nego očit, nedostajali su mi đaci, djeci su nedostajali školski drugari.
Shvatili su konačno svi, đaci i roditelji, ono što su učitelji, nastavnici i profesori već znali, a to je da su živa riječ i učionica ključni u obrazovanju. Djeca su se trudila, ali su mnoga pitanja ostala bez pravog odgovora, ostala da lebde u zraku i čekaju priliku kada će biti pojašnjena.
Brzo su nas aparati zamorili, čak toliko da smo zaboravljali na važnost mobitela za one kojima je to bila jedina veza sa svijetom, za one koji su ostali sami u svojim kućama, za nene i djedove.
Takva sudbina snašla je mnoge nene, pa i našu. Svaki dan zvala je da čuje glas svakog djeteta ili da ih barem malo vidi! Ona je nosila težinu prazne kuće. Okružena slikama najbližih nije sigurno bila jedina koja je proživljavala ove teške trenutke izolacije. Bilo je teško prihvatiti činjenicu da nekome pomažemo tako što ga ostavljamo u samoći. Prazna kuća ispunjena tišinom bila je njihova ostvarena noćna mora. Jedina radost bila je kada im dođemo u dvorište. Ipak su i tada, poštujući naš strah za njih, pomalo bili i ljuti što ih ne zagrlimo. Dalo se to naslutiti iz njihovog pogleda. Zagrljaj im je bio potreban, razgovor im je bio potreban, pa i po cijenu života.
No, „svako zlo za neko dobro“, kaže narodna izreka. Iz ovog teškog perioda za sve nas, nije važno koju smo ulogu imali, da li nastavnika, roditelja ili učenika, izašlo je „neko“ dobro... Najveće dobro nije ni znanje koje su đaci ponijeli, niti što smo svi postali informatički pismeniji. Najveće dobro je što smo shvatili koliko smo društvena bića i koliko su nam važni ljudi, naši drugovi, nastavnici, kolege, đaci, komšije... Oni su nezamjenjivi. Shvatili smo koliko nam je važna porodica.
Online nastava je bila nužno zlo koje je pokazalo koliko vrijedi prava nastava, koliko vrijedi nastavnik za đaka i đak za nastavnika, koliko, ustvari, vrijedi čovjek za čovjeka.
Prazna ili puna kuća?! Prazna ili puna škola?!
Znam, sve nosi svoju težinu, razlika je samo u prefiksu. U punoj kući je poteško i ponekad naporno živjeti, u punoj školi je poteško i ponekad naporno raditi, ali u praznoj kući je preteško živjeti, praznu školu, školu bez dječijeg smijeha, zaista, preteško je i gledati...