Odmah na početku da kažem da ću sigurno biti pogrešno shvaćena, jer ću ovdje pisati o nekim ustaljenim (nikako mojim!) podjelama ljudi na "značajne" i "obične", "velike" i "male", "nadarene" i "osrednje".
Osoba sam koja nije obilježena nikakvom ekskluzivnošću. Ja sam srednjoškolski profesor fizike. Dvadesetak godina u obrazovanju. Navika razmišljanja našeg društva odmah postavlja hipotetsko pitanje jesam li osrednja ili bolja (profesorica)?
Dotičem se jedne od najbolnijih dilema „modernog čovjeka“: da li je osrednjost kazna ili blagoslov? Dakle, za početak, idemo istražiti riječ "osrednjost". Ona se može tumačiti na različite načine: kao "nešto u sredini između dobrog i lošeg, ovoga ili onoga".
Za mnoge ova nesretna “romansa” sa samim sobom traje godinama, jer sebe vide kao sivo ili čak bezbojno stvorenje. Neki nikad ne otkriju da mogu više i bolje.
Ono što je strašno i što gospodari svijetom je, da djecu učimo da budu ili postanu osrednji i sivi. Da se ne ističu.
Čakštaviše, usađeno im je da se izlažu društvenoj opasnosti ako se otvore, ili ako drugi shvate da je genij. Usađeno im je da im životna mudrost bude: “budi uz većinu”, “kvaliteta iznutra danas nije na cijeni”... Općenito, kaže im se da su obični ljudi - sjajni ... Biti neobičan i poseban je vrlo nepoželjna osobina. (“Usreći se sine u običnom poslu, nabavi, sinko, respiratore i diši punim plućima, pametni su obični, originalni su banalni, veliki umovi su beznačajni”)
Ono što ulijeva nadu je da nećete pronaći ništa osrednje u jednom djetetu predškolske dobi.
Želim reći da osrednjost nije urođeno svojstvo neke osobe, već je njegov izbor, odgoj i usmjeravanje.
Gdje, kad i zašto prestaje ta posebnost malog djeteta? Da li je “običan čovjek" stvarnost ili konstrukt? Da li je dominacija upravo ovog lika, „malog običnog čovjeka“, osrednjosti osnova onog starog totalitarizma iz kojeg još uvijek nismo izišli?
Moja razmišljanja i stavovi o opasnosti osrednjosti su prije svega povezana sa mojim poslom - stalno nastojim da otvorim djecu da ostanu znatiželjna, da se ne brinu šta će drugi reći (ovdje ne smijem pomišljati na druge pritiske kojima mogu biti izloženi, ako sudjeluju u nekoj vanškolskoj aktivnosti koju organizujem).
No, često mi ne uspijeva. Tako je bilo i ovaj put.
Sa velikim oduševljenjem najavih djeci online razgovore sa pravim NASA inženjerima, Frankom Perrijem i Jonathanom Harissom. Trebali su samo smisliti neka pitanja za njih. Objasnim im, da, iako su oni inženjeri i mnooogo znaju, žele da se pripreme kako bi odgovorili na njihova pitanja.. U mislima sam već “vidjela” zatrpan online meeting mojim đacima. Pa, kome se još pruža prilika da im jedan obični srednjoškolski profesor priušti direktan razgovor sa NASA inženjerima? Tako ja razmišljam. Tako bismo svi trebali razmišljati.
Ali ne. Strahovi isticanja prevladavaju.
Djeca se nisu odmah (sama) javljala. Na online “grupama” koje vodim kroz različite projekte, niti jedan učenik/ca se nije javio/la sa pitanjem.
Pokušala sam samoj sebi objasniti kako su to tineidžeri, da ne smijem očekivati da svi neprosto crkavaju od želje da upoznaju tamo neke “nerdove” iz NASA-e, ili da se jednostavno plaše… Često sebe prekorim da ih možda gnjavim svojim neobičnim idejama. Ponekad pomislim da su “proračunati” i da će nešto uraditi samo ako je za ocjenu ili neki drugi interes. Kako god, ovu priliku ne želim izgubiti. Jer sam zaista sigurna da djeca i to svako dijete zaslužuje bolje i više od petice u dnevniku. Da im petica u dnevniku godinama izblijedi. Zaslužuju izići iz močvare osrednjosti, jer tu superiornost shvatam kao moralnu obavezu svoga posla.
Srećom, u nekoliko stvari sam bila u pravu pred samom sobom: ne da nisu imali pitanje. Imali su pitanja i to divna! Ne da nisu željeli učestvovati. Naprosto, vjerovali su da nisu dovoljno dobri, da će se “provaliti” pred drugima, pustili su da ih ja odaberem, ako smatram da oni to mogu.
Potaknula sam ih. Pomogla sam im u probijanju granica i širenju vlastitih vidika. Htjela sam da shvate da poenta uopće nije u izuzetnom talentu, nego u originalnosti i jedinstvenosti. Zašto bi tako mlada osoba potpisala "oproštaj od posebne sebe"? Želim da shvate da će ovaj razgovor za njih biti izvanredno iskustvo, ali i prilika za obnavljanje ljudske norme koja je iskrivljena onim što se naziva "svakodnevni, obični život".
Bojažljivo, ali sa dozom ushićenja kako imam povjerenje da to one mogu, odlučile su pitanja postaviti četiri učenice. A onda je iskrsnuo novi problem: termin razgovora zbog razlike u vremenu je bio oko ponoći. Jedna od njih se oglasila da joj možda njeni neće dozvoliti da prisustvuje meetingu, zbog termina razgovora, kako im mora objasniti o čemu se radi. (sjetih se anegdote iz Teslinog života kako je sam pravio svijeće da bi mogao čitati dok svi spavaju)
Očito je da situacija koju opisujem uopće nije jednostavna. Izvana smo "civilizirani" ili "slobodni", a u principu nismo daleko od vrlo grubih oblika nepovjerenja jednih prema drugima. Očigledno je da "obični čovjek" sa normama vlastitih odgojnih metoda već čini statističku većinu našeg društva. Običnost i poslušnost je jedino isplativo i povoljno.
Zato sam reagirala, rekla sam da ako želi postati osoba koja nema nikakvih zahtjeva od sebe, neka se pokori kućnim pravilima i ovu životnu priliku jeftino propusti. Ne smije pokopati vlastito samopouzdanje i samopoštovanje. Ja vjerujem da vrijedi! I ona to mora shvatiti bez obzira na zabrane. Ovo je iznimka.
Sve četiri su bile na google meetingu, negdje oko ponoći. Uspjela sam da shvate da će online susret sa osobom iz NASA-e pobuditi u njima osjećaj posebnosti - ne samo zbog sebe već zbog društva: upravo su se pridružili nečemu za što su mislili da ih nadmašuje.
Razgovarali su sa dva inženjera, dva potpuno jednostavna (ali ne i obična) lika: jedan bez kompleksa debelih naočala, drugi u kućnom ambijentu sa maketom astronauta u pozadini, pozdravili su Bosnu i Hercegovinu pohvalili moje četiri učenice za divna pitanja (ima li smisla slati SIM karticu kao eksperiment u stratosferu, kiji je najljepši eksperiment koji su imali, da li u NASAi ima više žena ili muškaraca…)
Razgovarale su sa direktorom Odjela za sigurnost letova u NASA-i i inženjerom uključenim u testiranje okoliša za SAGE III (Stratosferski aerosolni i plinski eksperiment), eksperiment pokrenut 2017. godine i trenutno se nalazi na Međunarodnoj svemirskoj stanici koja proučava Zemljin ozon, aerosole, vodenu paru i druge plinove u Zemljinoj atmosferi.
Inženjerom koji trenutno radi na simulatorima leta i kaže kako mu je to posebno uzbudljivo jer će postati dio programa Artemis koji planira slijetanje 'prve žene i sljedećeg muškarca' na Mjesec!
Kakva čast! Kakva privilegija!
Koliko god zvučalo kliše i sivo izblijedjelo slovo na papiru, opet ponavljam da naš obrazovni sistem mora ići u smjeru modernizacije, u smjeru upoznavanja s „univerzalnim vrijednostima“. Mi, nastavnici, moramo njegovati racionalan, pragmatičan duh oslobođen mitova, pomoći djeci da mogu dobiti svijet u kojem više nema ozloglašene posebnosti i duhovnosti, učimo djecu da vole sebe i bližnje, da pomažu siromasima, ne preziru ljude druge rase, pričati im o genijalcima i nadahnućima.
Izbaciti iz njih poruke „ne ističi se“!
Recimo im da se osrednjost ne bavi kako iskoristiti vrijeme, već kako ga ubiti, da osrednji idu kroz život sporim hodanjem, da mrze rizik i hrabrost, da osrednjost u korijenu ubija san, voli dosadu, osrednji postavljaju pitanje “ko ti je dao pravo”? jer osrednjost zatvara usta inicijativa i sve prozore i vrata prema bilo kojoj životnoj prilici. Osrednji se boje poraza i strahuju da će čuti odbijanje ili ismijavanje. Osrednjost živi, kako drugi očekuju.
Da to ne bi postali, njegujmo u djeci individualnost i dodajmo boje njihovim životima, otkrivajući njihove talente kroz aktivnosti. Jer, zaista priroda čovjeka ima težnju biti originalan i jedinstven. Svi žele biti nezamjenjivi i poželjni, svi žele biti posebni i vrijedni.
Einstein je jednom rekao “nikad nemojte prestati postavljat pitanja” u prijevodu, nemojte ostati “dosadan gost na zemlji dosadnoj"
Samo tada više neće biti komplekse iz kojih se rađa agresija, vratit će se prosvijetljena slika čovjeka, stvorenja izvorno posebnog, koje samo vanjske okolnosti forsiraju na šutnju i povlačenje.
“Najbolji ljudi imaju osjećaj za lijepo, hrabrost da rizikuju, disciplinu da kažu istinu, kapacitet za žrtvovanje.
Ironično je da ih njihove vrline čine ranjivima; često bivaju povrijeđeni, ponekad uništeni.”
Ernest Hemingvej