Nosi masku. Peri ruke. Pali laptop. Nema struje. Pala sam ispit… I u suzama počinje moje iskustvo online-nastave, i općenito iskustvo kako izdržati dva mjeseca a ne popiti kafu na čaršiji, samo sjediti kod kuće. Nekad sam to priželjkivala, ostvari mi se želje. Mislim dovoljno je, ne mora više da se ostvaruje i ovo je bilo previsše. Obzirom da živimo u svijetu tehnologije ovu online-nastavu dočekah nespremna. Jedan laptop, dva mobitela, a tri učenika. Kad na to dodate nerazumijevanje profesora/nastavnika/direktora/učitelja/dekana i još stanje u kojem smo se našli svi mi, jednom riječju bi se moglo nazvati haos. Ali sve je to naša realnost, svo neznanje je isplivalo upravo sad. Kao najstraije dijete u porodici, jedini student moja profesija da budem učitelj je došla do izražaja. Pravo sam naučila nema šta. Kao što rekoh nas troje a jedan laptop. Iako moj otac radi tamo “preko” nije mogao da nam obezbjedi još jedan laptop od plaćanja silnih računa i nekih dugova ovoj našoj državi ipak ne uze nam država snalažljivost. Završi smo svi kao kao odlični učenici . Na spomen online nastave uvijek dodam ne daj Bože da se ponovi, sarkastično ali istinito. Ne školujem se ja nešto dugo tek nekih petnaestak godina i bi svašta i suza i smijeha i jedinica ali više petica i sažaljivih pogleda naših profesora. Ali online nastava bi puna suza jer kad imate jednog osnovca u godinama u kojim luduje i morate mu pomoći oko zadaće od koje vam se diže kosa na glavi jer do 12h je rok da pošalješ zadaću a ono nema struje. O srednjoškolcu da ne govorim, dali ste im da rade seminarske radove koje u životu nisu vidjeli kako se rade, šaljete im prezentaciju o anatomiji čovjeka, nemojte sutra kad Vas ONLINE izliječe da se žalite. Mi maske odavno već nosimo, odnosno prekrivamo neznanje, nestručnost kadra koji nam uči djecu. Da vam kažem spustite te maske, a podignite glasove. Ovo vrijeme izolacije bilo je idealno vrijeme za razmišljanje, sreća pa sam mogla razmišljati o nekim racionalnim temama pa sam odlučila da razmislim kakav ću ja to sutra učitelj biti. I razmislila sam. Da Vam kažem?Biću sve suprotno od današnjih učitelja, to vam potpisujem. Nemaju svi ni taj jedan laptop, potudimo se biti bolji, pojedinac ne može sam ništa ali evo pozivam sve, ja ću prva vi ostali doktori, inžinjeri, automehaničari, direktori, političari spustite svoje maske, platimo jedno kaznu i osigurajmo svojoj djeci bolje sutra. 100 spuštenih maski, 20. 000KM u budžetu , 30 kupljenih laptopa. Donijela je i ova online nastava i neke koristi , neki su naučili da napišu mail, neki čak i da ga pošalju jer to je napredak to nas vjerujte ne uče u osnovnim školama. Mi tek palimo računare to nas uče posljednjih deset godina. Najviše mi je žao nas studenata za koje svi misle da nam je svejedno, da mi uživamo i da nam “ravno do mora”. A niko ne zna koliko samo isplakanih suza nad ugašenim laptopom je bilo i koliko popijenih tablet protiv bolova u želucu. Ali da Vam kažem mi smo se borili hrabro, lavovski, onako kako najbolje znamo i umijemo, taj dodatni rok koji nam obećajete mi ćemo se izboriti za njega. I ovo vam pišem preko istog onog laptopa koji se ugasio u pola prezentacije i zbog kojeg sam pala ispit i koji je pretrpan prezentacijama i word dokumentima, ako Vam stigne moj mail moje riječi će se čuti daleko, neko će se nasmijati i nadam se da će se neko pronaći i biće mu lakše jer zna da nije sam, a ako ne stigne mail znajte ugasio mi se laptop.
