Biti nastavnik koji motivira učenike da donose odluke u uvjetima neizvjesnosti bez previše razmišljanja i uključivanja poznatih činjenica, oslanjajući se na intuiciju, unutarnji glas koji je tih, ali moćan, način je moga rada u nastavi književnosti otkako koristim književne tekstove pomoću biblioterapijskog modela. Učenici su prihvaćali ovakav oblik čitalačke aktivnosti kroz identifikaciju, projekciju, katarzu i uvid tako da smo koristili različite metode u nastavi književnosti, a najviše su se radovali igranju uloga gdje su proživljavali osjećaje likova i njihovih životnih sudbina što je izazivalo pozitivne promjene u razmišljanju. Kako smo se povezivali i razmjenjivali čitavu skalu emocija u radu s likovima iz Andrićevih priča! "Aska i vuk" u novim ulogama, dječakovo inicijacijske putovanje kroz zidine porušene "Kule", susret žrtve i (ne) posluha u "Deci", pogled kroz "Prozor" u nesretno djetinjstvo i putovanje kroz labirint straha u "Knjizi".
A onda je došla online nastava i svi naši dojučerašnji igrokazi, labirinti, performansi, fraktalni crteži i drugi oblici ostali su između zidova kabineta hrvatskoga jezika kao podsjetnici na vrijeme kreativne slobode. U rijetkim trenucima kada sam mogla otići u školu, družila sam sa s likovima na portofoliu, čitala učenička razmišljanja o životno važnim pitanjima, zavirivala u kutiju za strahove gdje su ih ostavljali na papirićima u boji i pitala se kako ćemo u virtualnom svijetu nastaviti naš rad. I naravno, odgovor je brzo došao, najbolji način je naracija jer su metafore u pričama snažnije od svakog trenutka u vremenu. Sve prolazi i mijenja se, ali priče ostaju i prenose se noseći u sebi sjeme novog doba. Hajdemo i mi svi zajedno posijati divlje cvjetove iz vrta našeg uma kako bismo, kad ova neizvjesnost prođe, uživali u njihovom miomirisu, raskošnoj paleti boja, dječjoj razigranosti na krilima novih vjetrova. Naš flow je sada u predvorjima uma, koristimo imaginativnu igru i stvaramo bolje sutra mijenjajući sebe i svoje uvriježene stavove o životu. I neka nova energija pokrenula je moju nutrinu dajući mi polet da nastavim putem kojim sam do sada išla u obrazovanju bez obzira na izmijenjene okolnosti.
Terapeutske priče Hansa Christiana Andersena bile su dar iz božanskog izvora tako da sam učenicima sedmog razreda podijelila po jednu priču za biblioterapijsku analizu. I nisam pogriješila, svaki učenik je imao svoju priču i razmišljao o porukama koje nam je poslao Andersen. Od svih priča izdvojila bih jednu koja metaforički nosi snažnu poruku o vremenu u kojem jesmo. To je "Tratinčica" i zadatak da propituje njenu poruku dobila je učenica sedmog razreda, Valerija. U "Tratinčici" imamo sliku ograđenog vrta u kojem raste gizdavo cvijeće oblikovano ljudskom rukom, kao što u urbanim mjestima žive ljudi po čvrsto utemeljenim pravilima. Cvjetovi visokog roda, tulipani, božuri i ruže su svjesni ljepote, samozaljubljeni, naduti od zavisti, pocrvenjeli od bijesa. A izvan ograđenog vrta cvjeta divlje, slobodno i samoniklo cvijeće, izloženo zrakama pravednog sunca koje sve jednako grije, ali i slučajnim prolaznicima. Takva je i tratinčica, malena i neznatna, razdragana i zahvalna, svjesna da sloboda može značiti i kratak život, ali spremna da svaki trenutak iskoristi, kako za sebe, tako i za druge oko sebe. U njoj možemo prepoznati sjeme novog doba koje dolazi kada nas scile i haribde pripreme za novu osjećajnost koju već dugo najavljuju teoretičari književnosti. Poput tratinčice i tulipana i mi smo sada nezaštićeni, naš dobro ograđeni vrt, ali i prostor izvan ograde više nisu sigurna mjesta. Tulipanima je u pohode došla djevojka i nožem odrezala ponosne stabljike. Ni tratinčica nije preživjela, ali nihova je priča potpuno različita. I kako kaže pisac Orhan Pamuk: "Na kraju shvatim da strah izaziva dva različita odgovora u meni, a možda i u svima nama; ponekad me tjera da se povučem u sebe, u osamu i tišinu, a u drugom slučaju poučava me da budem ponizan i da prakticiram solidarnost." A tratinčica upravo pokazuje poniznost i solidarnost s pticom kojoj nesebično pruža svu svoju malenu snagu. Ptica simbolizira slobodan let i najveća strepnja za nju jest kavez u koji je mogu zatvoriti ljudi. I to se dogodilo maloj ševi koja je svojim cvrkutom - životom raspjevane prirode, slavila život. Dva dječaka bez imalo razmišljanja oduzeli su ševinu slobodu, pridružili joj i busen trave s tratinčicom te ih prepustili sigurnoj smrti u kavezu bez imalo vode. Kao da su čuli tratinčicinu želju punu razumijevanja za bol male ptice. "Kada bih barem svojim prisustvom mogla ublažiti ševinu tugu? Doduše, ne mogu više treperiti laticama, ali mogla bih malo jače zamirisati". Da, ovo je klica empatije kakvu trebamo razvijati u našim učenicima kako bi osjećali i sreću i bol svih živih bića i postali bolji ljudi.
I onda se pitamo, moja učenica Valerija i ja, da li mi mislimo da shvaćamo više nego što uistinu shvaćamo?! I pored svog znanja koje usvajamo kroz obrazovni sustav, unatoč napretku naše civilizacije, ni ona ni ja nismo pripremljene za budućnost koja je zaista nepredvidiva što su pokazali uzročno - posljedični događaji u svijetu. I kada se složimo s logikom "crnog labuda" (teza iz istoimenog romana Nassima Nicholasa Taleba) da je ono što ne znamo znatno relevantnije od onoga što znamo, ostaje nam da živimo kao tratinčica i ševa, prilagođavajući se svome postojanju ponizno, skromno i solidarno s drugima. A tužan kraj ove priče o dvije slobodne duše, cvjetnoj i ptičjoj, koje su se naslonile jedna na drugu i zaspale zagrljene, daje našim učenicima uvid u snagu empatije i svjesnosti o prirodi čiji smo neraskidivi dio, te prepoznavanje potreba i ljudske duše.
Online nastava je samo jedan od oblika rada s učenicima, a kada prevaziđemo početni strah, prilagođavamo se i nastavljamo tamo gdje smo zaustavljeni na trenutak, pričajući priče o svijetu koji poznajemo i stvarajući imaginacije o svijetu koji ne poznajemo. Iznimni događaji poput pandemije, koja nas je natkrilila i uvela svoja metapravila, ključni su u kreiranju budućnosti. Na putu ka novoj osjećajnosti, svijetu koji pripada našim učenicima, više od ičega trebaju nam priče. "Da biste zamijenili jednu priču, potrebna vam je druga priča." poruka je esejiste Nassima Nicholasa Taleba.