Ovo je bio samo početak, po svoj bizarnosti možda jedini dostojan ovakve nevjerovatne historije. U ovom momentu stvari su previše izmakle kontroli da bi ih prepustili umobolnim igrama ljudi na vlasti. Ovi momenti predstavljali su krucijalne momente za ljudsku rasu, a kako smo se mi odlučili ponašati, pokazat će vrijeme, jer će djelovati na naš budući opstanak. Na jedan sasvim neobičan i neočekivan način, svijet opsjednut hladnoćom, umiranjem i beznađem, pretvara se u poprište nevjerovatnih zapleta u kojima čovjek, kao pojedinac, nema mogućnost promijeniti i djelovati sam. I u toj magli tmurne sadašnjost, tračak svjetlosti u kojem smo pronalazili svoju utjehu, na izvjestan način je upravo bila nastava.
U školskim dvorištima bilo je pusto, muk je preovladao nedostatak dječije graje i činilo mi se da je to postalo najhladnije mjesto na zemlji. Dječija lica zamijenio je hladni prodorni vjetar koji se uvlačio pod kožu ostavljajući na pitanje kada će se opet vratiti u ovu ustanovu, koja je sada bila prazno oličje dugogodišnjih oluja koje su oblikovale njene zidine. Sada su ta ista dječija lica provodila vrijeme gledajući u svoje telefone, koji su u tako kratkom periodu uspjeli zamijeniti školske klupe radi njihove sigurnosti. U strahu svi smo se prilagodili onome što nam je bio jedini izbor i upravo iz toga je i proizašla sama ideja o online nastavi. Sa svim svojim manama i prednostima predstavljala je određenu viziju koju smo bili dužni ispuniti ponajviše radi sebe, jer manjak znanja ne bi škodio nikome do nama samima pa smo se tako i ponašali, profesionalno smo usvojili sve zahtjeve nadređenih profesora i nastavnika i radili baš kao što bi to radili i u školi. Istina, bilo je mnogo prepisivanja i varanja, ali je i snalaženje bio jedan ključni dio našeg obrazovanja, kao da su neki zaboravili da je prepisivanje bilo sastavni dio ne samo online nastave nego i klasične nastave. Ovakav oblik nastave bio je lakši, u smislu da nije postojala tenzija, ali je i dalje ostalo poštovanje prema radu i profesorima. Zadataka je bilo mnogo, ali je to predstavljalo jedino osiguranje da zapravo radimo nešto i da usvajamo predviđeno gradivo. Nije bilo neke velike razlike, samo je vremenom ponestalo uzbuđenja zbog nečega novog i zamijenilo ga je radna monotona navika. Ustajanje u 8, uključivanje na čas, odmori od 10 minuta, po koji kontrolni, i u brzini svega toga sat na dotrajalom zidu otkucava dva sata i nastava za taj dan je završena. Poprilično je iscrpljujuće gledati u telefon ili laptop po 6 sati, ali u trenucima kad je svijet bio na pauzi, predstavljao je jedini bijeg iz surove realnost. Ovakav oblik nastave nije bio savršen, ali da li je nešto bilo savršeno? Otkako znamo za postojanje školskih ustanova, nastava se održavala na iste načine svugdje u svijetu. U proteklih 100 godina sve se promijenilo, svijet u kojem se nalazimo danas nije ni približan onome kakav je bio, šta više sušte su suprotnosti, ali jedina stvar koja se nije promijenila, koja je uvijek ostala ista, jeste bio princip nastave i obrazovanja. Možda zbog navike i sami tražimo probleme i mane u ovakvom vidu nastave, ali uredu je osjećati se nesigurno u haotičnom stanju u kojem se nalazimo. Možda ćemo se vremenom navići i prilagoditi se ovakvoj vrsti učenja, a ne konstantno ga odbijati od sebe i zanemariti naš trud koji je potreban u realizaciji ove ideje. Promjena jeste teška, prihvatanje da online nastava nije jednaka onoj u realnom okruženju jeste teško za prihvatiti mnogim ljudima, pozivi i virtualne učionice nisu jednake ličnoj interakciji, ali dobra stvar je u tome što nisu, jer bi u suprotnom školske institucije, fakulteti i sve ono što smo gradili izgubilo smisao. Sa ili bez pandemije naša obaveze prema školi i dalje su ostale iste, profesori su svako na svoj način prenosili znanje, a na nama je bilo da ih saslušamo i primimo to znanje, na kraju svega, ono je bilo potrebno nama, a ne njima i sav inat je bio sasvim suvišan.
Baš kao što je ovo početak, i njemu će, kao i svemu, doći kraj. Iza nas ćemo ostaviti priče i događaje, koje ćemo, još ponekad, pričati djeci u hladnim zimskim noćima, a kada i toga nestane, ostat će sjećanje, isprepleteno i bolom i veseljem, a magija davno prohujalih vremena zauvijek će ostati zaključana u mislima generacija koje nisu znale da li ih čeka bolje sutra.