Provlače se impulsi interneta umjesto školskog zvona. I stalnih pogleda na sat. Kada će otkucati 12 sati pa da završi najmučnije predavanje u historiji.
Žamor. Stalno mimoilaženje sa čudnim i nepoznatim licima. Susretanje sa profesorima i nedoumica koja se rađala u svakom od nas :"Okrenuti glavu, ili se pak pozdraviti." Ipak većina je biralo ovo prvo, jer kao da je baš njega profesor zapamtio od svih.
Izlaz na uprljana staklena vrata fakulteta. Doček kolegica ispred. Najjači zagrljaj na svijetu...
Još jedno jutro sviće bez lijenog provlačenja po krevetu. I bez one naviknute misli "zaboga zar opet moram rano ustati". Ustajem lijeno. Kao prebijena mačka. Ne štima nikako ovo. Fali mi čak i žamor sa fakulteta. Fale mi čak i profesorske zajedljive šale. I ona " jel ti to materijal ostao na klaviru". Baš smiješno. Kao da ličim na pijanistu. Pijana sam od nekih ludih snova, jedino ako se to pika. Uljuljkana u postojanje nepostojećeg u svojoj glavi.
Još jedan dan u kojem će gospodariti dobro poznata lica sa druge strane ekrana, a internet je opet spor. Vidno iznervirana pokušavam da restartujem modem, pokušavam kao da sam neki stručnjak u tome, a pojma nemam. Pokušavam da restartujem svoj svijet, jer je ovaj oko mene zaglavio u strašnom bunilo oko korone. Sve je poremetila. Uništila snove. Ukrala znanje. Kako da one zajedljive šale uživo zamjeni mutna slika i slabi zvuk na ekranu? Ne,nema šanse.
Sve se odvija kao u nekom polusnu. Kreću prva predavanja, profesor pali kameru u znaku solidarnosti. Da se vidimo kao. Da doživljaj bolji imamo.
Mogu i bez toga, zaista. Nije da mi je potrebno bas toliko. Preživjet ću i bez tvog lika narednih.. Dok prokleta korona ne pokupi svoje kofere i izmaršira iz naših života. Zar se nije malo predugo zadržala? Uništila je sve što se dalo uništiti, nije baš da je njeno duže zadržavanje potrebno.
Prevrćem očima jer ne vidi. Jedina prednost online nastave. Da ne vidi neke stvari. Neka ponašanja. Ugasiš kameru, isključiš zvuk i distancirao si se od svih. Ionako distancu i predlažu. Nisam ja kriva što to tako shvatam. Krivicu prebacujem na njih.
Zabranili su nam zagrljaje, širenje ljubavi, pažnju.. Ko će da mi nadomjesti ta dva mjeseca koja sam protračila između 4 zida? Uništena zabludama i raznim glasovima u glavi.
Rekli su da će brzo proći. Ta neka čudna bolest koja je došla nenajavljeno. Niko je nije želio. Sjećam se zbunjenog i tužnog lica profesorice kada nam je saopštila vijest koje smo svi itekako bili svjesni. Evo ježim se opet, kao i tog 11. Marta.
Nikada nisam bila uzoran student, bježala sam često od obaveza od kojih nisam smjela. Ali biti zatvoren, osuđen na robovanje tehnologiji, nije bila moja želja.
Nije prošlo kao što je profesorica priželjkivala. U dubini duše sam se bojala tog "kratkog" ishoda. Razvući će se to. Nejaka smo mi zemlja. Sistemi su nam ionako istrošeni. Dati u pogrešne ruke. Opet ćemo biti marionete. Opet nećemo moći ništa. Tupo ćemo gledati u televiziju i željno iščekivati sljedeće naredbe. I sve će biti isto. "Čuvajte se, držite distancu, perite ruke." I trpite prekide interneta prilikom online nastave. To su zaboravili napomenuti.
Srodili smo se sa njom a da nismo htjeli.
Dali joj sve vrijednosti na dlanu. A strah ponajviše. Dozvolili joj da nas proguta, ko div mali zalogaj u crtićima. Vidjevši šta je napravila, gostila se time. Iskorištavala sve što se moglo iskoristiti. Natjerala ljude da nose maske, preko onih silnih koje koriste svakodnevno. Ubacila u neki tuđ i dovoljno neistraženi svijet.
Postali smo robovi tehnologije prije nego smo toga i bili svjesni. Vjerodostojni prikaz osobe zamijenila nam je tek puka slika na ekranu. Slabi impulsi nisu prikazivali sve piksele iste. Falilo je tu dosta toga. Ljudskosti. Smijeha. Da zakoračimo putevima ljubavi, brižnosti, srčanosti. Pohrlimo znanju. Da od nas ne prave robote. Puke pristalice mase. Da mislimo svojim glavama ne koristeći se nečijim tuđim.
Falilo je toga mnogo. Zapeli smo u neki kolaps. Kao da već dovoljno nismo bili u njemu. Neka tuđa bolest zabranila nam sve. Stavila tačku na snove djevojaka da prošeću u maturskoj haljini alejom svoga grada. Da smijehom pokore sve strahove svoga srca. I one tek nadolazeće koje se rađaju. Šta dalje? Kojim životnim putem sada krenuti?
Oduzela nam je mnogo. A dala nam samo strah. Kao da ga već nismo imali. Oduzela je snove studenata da svoj posljednji rad podjele sa ponosnim roditeljima u prvoj klupi. Sve je to zamijenio ekran. Kao da nas pripremaju na neku hladnu eru. Beživotnu. Robotsku. Samo da ne postanemo hladnokrvne hijene. Roboti. Samo da ne doživimo da nam tehnologija zamijeni ljepotu mirisa tek kupljene knjige. Samo da od nas ne naprave tehnološke robote..