Gregor je ustao iz kreveta, mart 2020. Probudio ga zvuk alarma. Tražio je tipku off da vrati stvari na fabričke postavke, ali nije uspio. Zatekao je na vratima katanac, utihnuti dječiji žamor i prazne hodnike. Gregor je u fiokama uma vrtio film i čekao da izađe iz laboratorijskog pokusa. Ovaj put Kafka nije upleo svoje spisateljske prste u zbilju. S one strane prozora odvijala se nesvakidašnja apokaliptična scena. Gregor je dobio instrukcije da svoje znanje i umijeće prebaci na on, u ovom slučaju line. Ovo je ukratko ekspozicija, a potom kolotečina koja nam dodijeli ulogu aktera ne pitajući da li će nas izdati glavni instrument na sceni: glas i tijelo. U dijahronijskom presjeku čovječanstva, ovako je počela online nastava. Hvalospjevi savremene nastave bješe mrtvo slovo na papiru. U djeliću sekunde učitelji i nastavnici kao pčele radilice da bi sačuvale svoj roj prionuše na ono što im struka nalaže, a to je obavljati tu humanu misiju podučavanja djece i mladih. Istina, nisu obukli bijele skute, hvala onima što ih nose, ali postadoše nevidljivi heroji iz sjene. Stvarnost ubrzo postade ogledalo i odraz onoga što jesmo ili smo bili. Maske su davno spale u žabokrečinu, ostao je ogoljen čovjek. Simbolika straha od novog virusa postala je korelativ nelagode i onoga što će biti. Neki su posegli za šakom autoriteta, neki za empatijom, a neki su stavili u funkciju sav raspoloživi kreativni potencijal, ali jedno je istina-nisu odustali.
O prednostima i nedostacima online nastave, isprazno je govoriti. Postavlja se pitanje kako iznenada oni oblici rada koji uključuju živu riječ nastavnika, uz ogroman pristisak za njihovom modifikacijom, postadoše najvažnija karika obrazovnog lanca. Ni u doba pandemije koja pogodi čovječanstvo, živa riječ nije zamrla. To je ona iskonska potreba bića da shvati sagovornika, otključa njegov kreativni svijet, dopre do njegovih vizija i otkloni učeničke poteškoće. Iskustva online nastave otkrila su i jednu nevidljivu stranu medalje. Ponekad smo fokusirani na mogućnosti platforme, omeđeni rokovima i odabirom nastavnih jedinki, ali često zaboravimo kako izgleda online nastava s one strane platforme. Taj svijet odškrinula sam analizirajući učeničke radove u kojima primat nad ostalim, dobi riječ-samoća. Isječak dnevnika iz izolacije 14-godišnjaka preplavljen je nedostajanjem, usamljenošću, brigom da li će virus posjetiti baš njihove domove. Briga je obično rezervisana za odrasle, ali 14-godišnjaci ogrnuše na svoja pleća nezahvalan plašt odrastanja po modelu karantina. Koliko su duboki porivi straha kada se uvuče pod kožu te u kojoj mjeri socijalna izolacija zaista utječe na psihološki kostur pojedinca, odgovore smo zanemarili trčeći za formom.
Povratak u civilizaciju: Gregor je navukao hiruršku masku i rukavice, izbjegavao rukohvate i ljude. Otvorio je razrednu knjigu iščekujući kukca skrivenog između listova. Krila šišmiša golicaju mu vrat, silaze niz lijevo rame i zastaju na utrnutoj šaci. – Ko je pojeo šišmiša? – pita se Gregor. Ocjenama opisuje virtuelnu stvarnost i odgojno-obrazovne ishode. Gregorov korak je težak, dah mučan. Varnice straha mu paraju utrobu. Kakav će tek biti povratak u civilizaciju “onih” s one strane platforme? Jednostavan, sigurno ne. Stoga, ne zaboravimo da s one strane platforme sjedi njegovo veličanstvo dijete bačeno u istu arenu straha u kojoj se i mi borimo za puko preživljavanje.