Mama: Jesi li nešto odgovarala danas?
Kćerka (10): Jesam.
Mama: I? Šta kaže učiteljica?
Kćerka (10): Lajkala je.
(***)
Mama (pokazuje telefon): Vidi! Učiteljica ti je poslala snimke. Ima raznih aktivnosti.
Sin (5): Napiši da ja nemam vremena. Moram se igrati s tatom.
Ne pripadam ni Y ni Z, dakle ne pripadam generaciji net. Računari, tableti, chatovi, web-stranice, društvene mreže, baze i blogovi… Ništa od toga nije dio mog svijeta od kada ga pamtim. I sve sam uspjela sasvim dobro upoznati onda kada je došlo vrijeme za to. Moj posao podrazumijeva svakodnevno korištenje svih uređaja, bilježenje velikog broja podataka i upravljanje njima. Vođena vlastitim profesionalnim iskustvom te riječima pedagoga i medijskih stručnjaka, odlučila sam svojoj djeci znatno ograničiti pristup “uređajima”. Željela sam da prvo nauče čitati pa skenirati ključne riječi, da nauče držati olovku pa tastaturu, da nauče pravilno artikulirati misao. Nisam željela da emociju svedu na emotikone ni riječi na skraćenice. Epidemija se narugala ovim željama, pucnula prstima i ukazala na svu težinu mojih zabluda.
Iskustvo sa “školom preko žice” gradila sam s djetetom koje pohađa četvrti razred osnovne škole i djetetom predškolskog uzrasta. Istini za volju, njihov svijet se srušio, a nijedna odluka nije donesena s ciljem da se bar temelji zadrže. Od samog početka zaključani, bez izlaska na zrak osuđeni, bez drugara i kolektivnih igara ostavljeni, gurnuti su “na mrežu”. Na mreži više nije bila samo škola, nego i čitav niz vanškolskih aktivnosti – upravo onih aktivnosti koje sam im uvela u živote kako na njoj ne bi bili. Učiteljice iz vrtića redovno su slale ljubav i snimke raznih zadataka. Poticale su djecu da snime svoje recitacije i fotografiraju radove. No, moj sin to nije shvatao kao nešto što radiš “sam u kući”. Sve što se dešava u vrtiću, ostaje u vrtiću. Nesvikao na to da ga se snima kad nešto nacrta ili napravi, jednostavno nije želio, nije imao vremena. Izvršavanje tih zadataka s njim bez pokazivanja videa bilo mu je sasvim uredu, nešto što inače radimo kod kuće, nema veze s vrtićem i ne snima se. Mala djeca vole rutinu. Ona znaju da mama ne voli kada djeca “bulje u telefone”. Učiteljica se ne gleda na telefonu. Sa učiteljicom se uči u vrtiću s drugarima, u prostoru namijenjenom za to. Mama i tata su “za po kući”. No, bit vrtića nije u učenju. Vrtić je tu radi socijalizacije, radi držanja drugog djeteta za ruku. To je važan dio predškolskog odgoja, a njega više nije bilo.
U “velikoj školi” sadržaji su postavljani na web-stranicu. Roditelji su se iz rezervnih igrača pretvorili u glavne napadače, a to nije pozicija koja pripada svakome u ovoj utakmici. Međutim, žica je dovedena do usijanja stupanjem platformi na pozornicu. Moja kćerka nije od pelena zabavljana “uređajima”, pa je na početku sporije odgovarala na zadatke. Nju je to frustriralo, a u meni je povremeno rastao osjećaj krivnje. Potpuni haos je nastajao pri šumovima u komunikaciji i “tehničkim problemima”. Ona je diskretno tražila pomoć, a ja sam neviđenim akrobacijama pokušavala popraviti stvar. Doslovce akrobacijama, jer niko ne želi da mu se usred nastave pred drugarima ukaže mama, ili, još gore, da polugo protrči mlađi brat. A i toga je bilo.
U društvu neozbiljnih politika, trud koji su “prosvjetni radnici svih škola” ulagali dostojan je ozbiljnih priznanja. U društvu bez primjene ozbiljnih strategija, sve ovisi o ozbiljnom naporu, znanju i volji pojedinca. Ti pojedinci bili su naši učitelji. Hvala im. Epidemija me je naučila da modificiram svoj stav. Kada je riječ o djeci danas, ne može se čekati na trenutak za ovladavanje alatima informacijskog doba. Više procesa učenja mora ići paralelno, ali tako da jedan ne potisne drugi. Ja nisam ni Y ni Z ni net, ali oni jesu. No, i dalje mislim da je online nastava za tako malu djecu nužda i ništa više. Ništa više, ali, nažalost, bilo bi samozavaravanje reći nikad više.