Mart mjesec – priroda se budi a nad ekumenom nadviše se tamni oblaci. Ljudske aktivnosti su zaustavljene ali život je morao nastaviti dalje. Strah, anksioznost, tuga najavljivali su nove načine životnog funkcioniranja a čini mi se kako su najpodložniji ovim emocijama bili oni najranjiviji i najmlađi, koji bi iz ovog iskustva trebali izvući vrijedne pouke jer, na kraju, njima svijet predajemo.
Izazov pred školski sistem je postavljen. Pred njima su se na istim pozicijama našli kako đaci tako i nastavnici, učitelji, profesori. Kako sam iz okruženja mogla uočiti, oni su ovaj put morali uložiti dodatne napore kako bi prenijeli znanje đacima alternativnim online putem ali su i sami mogli naučiti od učenika kako se snaći, upravljati i ovladati tehnologijom kojom mnogi nisu vični.
Deprivirani blagodeti socijalnog kontakta sve aktivnosti preselile su na online sferu. Učenici su uz, ponekad tehničku neposlušnost udruženu sa restrikcijom ograničenja kretanja koje je sasvim sigurno utjecalo na njihovo psiho-socijalno stanje, ispunili svoje školske dužnosti a čini mi se i one ljudske. Iz iskustva nekih članova šire porodice više nego ikada bili su usmjereni jedni na druge, međusobno si pomažući, i emocionalno prisniji iako lišeni fizičke blizine. Bila je ovo potreba za sazrijevanjem, razvojem, prilagođavanjem ali i prilika za iskazivanjem solidarnosti i empatije. Nije tu korona virus imao inhibitornu ulogu već onu podstrekačku iako smo bili disocijalizirani. Ako se prisjetim predpandemijskog stanja i klasičnog načina izvođenja nastave snažno je preovladavala demonstracija moći, princip kompetitivnosti među jedinkama iste vrste boreći se za sopstvenu supremaciju. Virus je podvrgnuo ispitu naše ljudske vrijednosti i intencije.
Niti su učenici imali isključivo ulogu recipijenata znanja a niti prosvjetni radnici onu prenosioca, već obje strane obje uloge. Znatan broj učitelja, nastavnika, profesora morao je na ne tako blizak način naučiti organizirati novi način rada ali i života a učenici kako usvojiti znanje u netipičnom okruženju, suočeni sa strahom od neizvjesnosti stanja nesreće, suspenzijom osnovnih ljudskih prava i posljedicama kakistokracije po naše mentalno zdravlje.
Škola pored obrazovne ima i odgojnu ulogu a ovakve situacije kolosalnih razmjera su test kako kao društvo premostiti izazove koje se stavljaju pred čovječanstvo. Svi članovi odgojno-obrazovnog procesa izvršili su svojevrsni reformativni učinak na organizaciju i realizaciju izvođenja nastave, koja je, kako se čini uspješno obavljena pod teretom izazovnog vremena fizičke izoliranosti.
Jasno je kako društvo sve snažnije inklinira ka informatizaciji i intergraciji u online sferu ali ono što je nezamjenljivo u svemu ovome jeste fizička socijalna interakcija koja je inherentna ljudskom biću, njegovom djelovanju i važna za izgradnju čvrstih temelja društvene zajednice. Ona je primordijalni aspekt, još od vremena čovjekova postanka pa sve do njegova samog kraja kada verbalnu zamjenjuje taktilna komunikacija.