„U Italiji je u posljednja 24 sata preminulo 766 ljudi.“
„Italija je ukupno do sada registrovala 119.827 osoba zaraženih korona virusom.“
„U Italiji je od korona virusa izliječeno 14.685 ljudi.“ Pročitah na Klix.ba.
A ja sam na Gubavici, vidikovcu sa kojeg se pruža spektakularan pogled na Drinu i Goražde. Prvi put sam izašla iz kuće nakon deset dana karantina i sve doživljavam jasnije. I zvukove. I boje. I misli su mi jasnije. Nastava na daljinu traje već 10 dana, iako je generalna situacija još uvijek daleko od idealne, čini mi se da se kao nastavnica odlično privikavam na novi oblik podučavanja. Mislima mi se motaju brojna pitanja: Kako ocijeniti učenike? Kako im nastavu učiniti zanimljivijom? Kako ih motivirati da istražuju? Kako ih osloboditi psihološkog pritiska? Kako ih sačuvati od virusa? Kako sačuvati njihovo, ali i svoje mentalno zdravlje?
Pogled mi na trenutak pade na malo drinsko ostrvo koje sa Gubavice nevjerovatno podsjeća na srednjovjekovni piratski brod. I tada sam, po ko zna koji put spoznala da za odgovorima ne treba tragati jer odgovori uvijek pronađu nas.
Tražit ćemo skriveno blago, pomislih.
I od tog dana, kada je u Italiji bilo izliječeno 14.685 ljudi moji učenici su u materijalima koje sam im slala, počeli tražiti zlatnike. Zlatnike su predstavljale riječi sa lijepim značenjem. Te riječi nisu imale nikakvu logičku poveznicu sa rečenicom u kojoj bi se našle, bile su pravi, mali uljezi. Dogovorili smo da će onaj učenik koji u svom odjeljenju bude pronašao najviše zlatnika biti oslobođen testa.
Prvog jutra primjetila sam sunčev sjaj, bio je neopisivo lijep, a najbrži učenik je tog istog jutra pronašao sunce i svoj prvi zlatnik, dok su ostali učenici prvi put u karantini obratili pažnju na tu blagodat.
Sljedećeg jutra nedostajala mi je majka, nisam je vidjela danima, tako smo se čuvali od virusa. A jedna djevojčica je tog jutra u mojim materijalima pronašla najtopliji zlatnik, a ostali učenici su prigrlili tu blagodat.
Narednih dana sam kroz masku osjetila miris ruže koja me opijala kao nikada do tada, vidjela sam najljubičastiju ljubičicu i nikad ljepši nebeski svod, a učenici su pronalazili moje zlatnike.
Jedan dan nedostajali su mi prijatelji pa se jedan dječak rasplakao kada se sjetio svojih.
I proslava rođendana škole mi je nedostajala, pa sam umjesto jedne riječi napisala pjesmu o šarenim bombonama koja je rasplakala moje kolege učitelje, a djeci otkrila blagodat školovanja.
Sreću mi je pričinjavala i fotografija sa suncokretima koju prije pandemije nisam primjećivala, uživala sam hedonistički u običnom čaju od kamilice i divila se bubamari bez jedne crne tačke, a učenici su istražujući i oslobađajući se od stresa sakupljali svoje zlatnike.
Onog dana kada se situacija u Italiji počela normalizovati ja sam sa svoja dva učenika snimila priču posvećenu Danu škole i prvi put ih nakon dva mjeseca vidjela, taj dan najbrži učenik je pronašao zlatnik „sreća“. A učenici i njihovi roditelji spoznali važnost učitelja.
Onog dana kada sam učenike, pobjednike, osobodila testa svi ostali su prestali tražiti zlatnike, ali su zato pronašli blago u bubamari bez jedne crne tačke, u običnom čaju od kamilice, u zagrljaju majke, sestre, brata ili prijatelja. Naučili su da je sunce ili kišno nebo dovoljan razlog za radost, a da su ljubičice najljubičastije i ruže najmirisnije onda kada im poklonimo pažnju i naučili su da je škola ljubav, a ne obaveza.
A ja?
Ja sam onog dana, kada se u Milanu ponovo počeo prodavati gelato, shvatila, da sam postala pirat koji je otkrio da je brižljivost najkraći put do blaga skrivenog u srcima djece.
„A Italija je poslije 76 dana izašla iz karantina“, pročitah na Klix.ba.