Bio sam tri u jedan u najluđem vremenu koje sam doživio: nastavnik, roditelj i učenik - redoslijed nije bitan.
Iznenada i bez prethodne pripreme morao sam da se naviknem na rad od kuće, vezan za računar koji smo dijelili supruga, ja i sin - redoslijed je bio bitan.
Cjelodnevni boravak u pedeset kvadrata postao je stresan za sve članove porodice jer je svako od nas morao obaviti svoje obaveze, a svi smo radili u isto vrijeme.
Jutro je počinjalo čitanjem dnevnih zadataka sa linka koje su postavljali nastavnici mom sinu. Kako bi supruga stigla obaviti svoj dio posla i imati računar par sati za svoj posao, morali smo pomagati djetetu da stigne uraditi zadatke i zadaću i što prije poslati iste na pregled. Poslije podne sam počinjao ja, sa svojim nastavničkim obavezama i komunikacijm sa djecom. Po cijele dane provodili smo užurbano smjenjujući se za stolom za ručavanje, računarom, televizijom i vijestima i sve to u pidžamama koje su postale sastavni dio našeg svakodnevnog Korona virus života.
Kako objasniti djetetu, starijem osnovcu da ne može izaći u park i raditi sve što je prije Korona virusa radio? Ne silazi sa telefona: vibera i igrica, a konekcija malo – malo puca. Nije rat, a rat je. Ratuje se živcima, riječima i vremenom.
Koliko sam samo puta bio ljut za vrijeme redovne nastave na nastavnike mog djeteta. Mogli su se više potruditi i bolje objasniti gradivo, mogli su više vježbati, a ne da plaćem instrukcije iz matematke i engleskog jezika. Sad sam imao priliku predavati matematiku i engleski svom sinu i radije bih taj posao opet prepustio njegovim nastavnicima.
Učenike kojima sam predavao upoznao sam na jedan drugi način. Provodili su vrijeme na svojim tastaturama, javljali se često duhovitim odgovorima dajući i meni motiv za rad. Za tri mjeseca koliko su bili zatvoreni radili su, učili i porasli.Djelili su sudbinu mnoge djece u svijetu.
Važno je da ostanemo zdravi, a sve ostalo se može nadoknaditi.