Stanje u kojem se našao svijet u proteklih par mjeseci ja bih nazvala stanjem društvene katastrofe a ne vanrednim stanjem. Mnogi ljudi su ostajali bez posla ali, najvažnije a ujedno i najžalostije u svemu ovome, djeca su ostala zakinuta za kvalitetna predavanja. Moramo priznati da su se profesori trudili da to odrade na najbolji mogući način, ali samim tim što nismo bili oči u oči nego smo, takoreći virtuelno razgovarali, čitavu situaciju je otežalo.
Na početku smo možda bili i uzbuđeni u vezi svega. Mislili smo ‘pa dobro, novo iskustvo, neće nas puno koštati’. Ali, uz online nastavu smo dobili i zabrane izlaska iz kuće što je onda još više ugrozilo sve. Niko ne može zamisliti kako je djeci, koja su se navikla viđati svaki dan, odjednom nametnuti pravilo da određeno vrijeme neće vidjeti svoje prijatelje uživo nego samo preko laptopa. A uživo, ako se slučajno sretnu u vremenu kad je dozvoljeno izaći iz kuće, neće se moći pozdraviti onako kako su navikli jer je na snazi i zabrana fizičkog kontakta. I koliko god da smo, dok se situacija nije zaigrala, bili optimistični, takve odredbe su nas učinile pesimistima.
Ali u svemu lošem se može naći i neki trun dobrog. U ovom vremenu dok smo bili primorani biti zatvoreni u četiri zida, neki sami neki sa svojim porodicama, dosta toga smo mogli sami uraditi. Mogli smo spoznati i uvidjeti nešto što nismo prije. Niko od nas nije znao koliko je priroda vrijedna dok nismo istu tu prirodu počeli posmatrati samo sa prozora, jer drukčije nismo mogli. Možda su neki u ovom vremenu dobili više vremena da razmišljaju. Da spoznaju ljude oko sebe, dešavanja, svijet, pa čak i samog sebe.
Ostali smo zakinuti za vlastite prijatelje, za nezaboravne trenutke u učionicama, djeca koja su sedmice, mjesece provodila u internatu ostala su zakinuta za sve divne trenutke koje samo oni doživljavaju u pamte... i emocije iz tih trenutaka se ne mogu cjelokupno prenijeti dok se prepričavaju. Ostali smo zakinuti za mnogobrojne izlaske, kako samostalno tako i sa prijateljima. Ali smo dobili mnogo vremena da razmišljamo o svemu. I to vrijeme je možda jedina dobra stvar u ovome svemu.
Mogu reći da 2020. ne bi trebali samo pamtiti kao zlo i crninu. U toj crnini su postojale i svijetle tačke, samo je pitanje da li smo mi bili u stanju te svijetle tačke naći. Ali ako smo se i malo potrudili, našli smo barem jednu tu tačku. I kad svako nađe po jednu svijetlu tačku i zasija, crnina jednostavno nestaje.