Svitanje

24.06.2020
Tamara Kurtuma

Svitanje

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020.

Bilo koji utorak u domu Cvjetinovića nije potencijelno dobar primjer tipičnog radnog dana. Iako je prošlo sedam sati i budilnik je strpljivo tri puta, do kraja, odsvirao lagane klavirske sonate, talasasti pramenčići nijanse meda su i dalje krasili pastelno plavu postelju. Obli djevojački obraz nježno je tonuo u paperjasti jastuk, a topao jutarnji dah skrivao je tragove u njemu. Gusti ustajali vazduh sa podmuklim mirisom duvana iz kaputa i dzempera sjekao je tanak snop svjetlosnih iskri koje su padale na police sa knjigama i pojedinačno obasjavale neke od naslova. Na zvuk klasičnog alarma koji je dopirao iz susjedne sobe, Milica je mrzovoljno podigla kapke sa dugim i gustim trepavicama, kao da su joj bili teški. Bila je svjesna da kasni i da je tu naviku preuzela od majke čiji je alarm i dalje odzvanjao, ali ovog puta žurba nije neophodna. Protegnuće se i palcem stopala upaliti računar, dok opere zube kafa će već biti gotova i za nekoliko minuta sa ugašenom kamerom potvrdiće svoj dolazak na online nastavu.

Vrijeme je letjelo u odnosu na teško i tromo micanje kazaljki na školskom satu, možda zbog ukućana a možda i zbog brojnih razonoda. Ko bi rekao da lagan aprilski dan umotan krznenim ćebadima može biti topla kolijevka mudrih misli? Kao riba nošena udicom koju je zagrizla, misao odvede Milicu daleko od svesaka i notesa koji su bili razbacani oko nje na krevetu, a neki su je čak i žuljali pod plećkama. Svaki životni korak iziskuje mnogo truda i vremena, ali njegovi rezultati su podsticaj za sopstveno prevazilaženje. Ovog puta taj veliki stepenik se odnosio na odricanje dijela sebe zarad opšteg. Odbacila je svoju ljubav prema starim načinima- pisanim bilješkama, papirnim novinama, slušanju muzike koju mogu stvoriti samo prsti na tankim žicama ili dirkama glatkim, gledanju filmova u bioskopu i čestim susretima sa bliskim ljudima. Kao što pčele danima skupljaju sočni nektar, tako se slad ljubavi prema danas nemodernim navikama slivao i nakupljao u njenom biću. Rekla je svima da su lagali- ono što se mora uglavnom je najteže, ali velika nevolja strvara i velikog pjesnika, ovog puta buntovnog. Istorija nikada nije prolazila brže zahvaljujući lakiranju noktiju, engleski je slušala sa mlađom sestrom da i nju nečemu nauči, a par puta je čas poslije odmora provodila u kuhinji (svi ukućani su bili zahvalni). Bez definisanih pravila smo često nesigurni, ali time i više slobodni. Shvatila je to na vrijeme i krojila svoj dan kako god je željela. Bilo je mnogo prostora i za društvene igre, porodične filmove, ali i obaveza, mira za knjigu i duge tihe noći predviđene za domaće zadatke. Neki dani su bili dosta produktivni, pa su bili ribani podovi ili prozori, počela je učiti grčki, opet je zasvirala na prašnjavoj gitari, ali ostali koji nisu bili takvi bez krivice su joj dopuštali da satima promatra bjelinu plafona. Svima je crtala osmijehe malim znacima pažnje, a tati je svaki dan ispisivala istu poruku na rezličitim mjestima „Svijet se bori za živote, a Cvjetinovići da ne zaboraviš da marketi rade samo do šest“. Žurimo, previše mislimo a jedino više od toga zaboravljamo, kasnimo ili čekamo, nekada i trpimo ali najvažnije da razumijemo i shvatamo. U bajkama i basnama princeza je često prikrivena likom starice ili sirotice, a neki su vjerovali da je prvobitno bila žaba, ali u ovoj priči koja životom se zove ispod prašine brutalne realnosti možemo zateći princezu koja nosi ime sreće. Kao zlatan konac u skupocjenim vezovima vrijeme provedeno sa najbližima krasi nam godine i toga postanemo svjesni tek kada stara vezilja ne uspije uvući vrh zlaćane niti kroz iglu. Samo iskustvo uči svakoga od nas da je bitnije ispisano između redova i da je naivan onaj koji vidi jedino olovne tragove. Znala je da tek onda kad dodirneš suštinu izgubiš čulo dodira, od tog trena ti nije potrebno. A voljela bi da je izgubila i čulo sluha jer je poskočila kada se čulo iz hodnika „Do kada više ova kiša?“, i u momentu nestade cijeli pejzaž naslikan jagodicama rumenih prstiju. Bila je umornija nego kad se probudila i osjećala je kao blagu maglu u vazduhu savjest i neizvjesnost jer nije čula ni riječ od današnje nastave. U odrazu prozora kroz koji se vidjelo nešto nalik na nedefinisane oblike od crne vune spoznala je svoj lik i pokušala da se sjeti kada se poslednji put tu ogledala.

Toliko toga se promjenilo za kratak vremenski period, ali baš toliko sve je ostalo isto. Ko je želio znanje, imao je možda i više nego obično pristupa da ga stekne, lijeni su ostali takvi, muzičari su svirali a sanjari sanjali. No po starom običaju, svako pravilo ima svoje izuzetke. Dok jedna strana tone u gust mrak, druga se umiva u nevinoj bjelini prvih znakova svitanja. Za porodice koje su bile razdvojene različitim obavezama, geografijom ili emocijom mjere za sprečavanje širenja zaraze predstavljale dug sunčan dan.