Kraj prve decenije dvadeset prvog stoljeća je u svijetu rekreativnog sporta i promocije zdravih načina života izuzetno značajan. To je vrijeme kada je ljudsko društvo na globalnom nivou počelo davati značaj kako zdravoj prehrani, tako i tjelesnoj aktivnosti onih koji se ne bave sportom u profesionalnom smislu. Dolazi do naglog razvoja fitnes industrije, razvija se mnoštvo edukacijskih programa za sportske instruktore i trenere, web marketing doživljava procvat, a u medijskom i realnom životnom prostoru sve više mjesta dobijaju razkličiti vidovi rekreativnog vježbanja. Tokom 2018. i 2019. godine na globalnom nivou dolazi do ekspanzije u organizaciji utrka različitog tipa, u kojima učestvuje sve veći broj trkača-rekreativaca. Škole trčanja postaju omiljena formalna i neformalna udruženja koja okupljaju veliki broj ljudi različite životne dobi, kako u svijetu, tako i u lijepoj našoj Bosni i Hercegovini.
Do 2020. godine se formira nešto što se može nazvati neformalnom bosanskohercegovačkom trkačkom zajednicom. Ljudi se okupljaju, druže, razmjenjuju iskustva, dijele znanja i dobijaju svoj prostor kako u medijima, tako i u životnim sredinama u kojima se s izrazima podrške i ohrabrenja gleda na grupe i grupice ljudi koje, najčešće okupljene oko trenera s određenim sportskim znanjem i iskustvom, trče gradskim ulicama i šetalištima. U većini bh. gradova se organiziraju utrke, donosi se kalendar utrka, planiraju se učešća i druženja.
I onda se desi nešto o čemu niko nije ni u najgoroj noćnoj mori mogao sanjati: pandemija korona virusa COVID-19. Blokada života u svim segmentima, zatvaraju se škole, otkazuju se sve sportske manifestacije, zabranjuju treninzi i okupljanje grupa na javnim mjestima. Uvodi se i policijski sat.
Traže se alternative. Online grupni treninzi se pojavljuiju kao alternativa trčanju u prirodi. Druga alternativa su individualni treninzi. Entuzijasti uspijevaju istrčati maraton i polumaraton na balkonu ili oko stola u dnevnom boravku. Nismo sigurni da li da poziv „OSTANI KUĆI“ shvatimo doslovno i da ostanemo u svom zatvorenom životnom prostoru, prepustimo se grickalicama, izležavanju i gledanju u ekrane ili da taj poziv shvatimo na način da izbjegavamo socijalne kontakte, da se ne okupljamo i ne družimo, ali da poradimo na razvoju imuniteta i u vrijeme kad je dozvoljeno kretanje odemo sami u prirodu, gdje nećemo biti ugroženi i gdje nećemo druge ugroziti.
Mnogi trkači-rekreativci skupljaju snagu i hrabrost da u vrijeme kada nije zabranjeno kretanje na javnim mjestima obuju patike i krenu sami trčati. Većina razmišlja na način od ponedjeljka počinjem trenirati, ili čak od sutra počinjem trenirati.
Zašto ponedjeljak i zašto sutra? Zato što smo kao pojedinci izloženi. Izloženi smo kritikama sebe samih i okoline, dok nas grupa štiti. To je u ljudskoj prirodi – čovjek je po definiciji društveno biće. Ostaje društveno biće koje ima potrebu za društvom i kad je u pitanju individualni sport.
„Kad trčati? Kuda da trčim? Da li da idem uobičajenim šetačkim stazama ili da idem tamo gdje nema nikoga? Hoću li staviti zaštitnu masku? Šta ako me policija zaustavi i, ne daj Bože, kazni? Hoću li znati postaviti pravilan tempo? Aha, ima aplikacija, ali da li ću imati GPS tokom cijele staze? Šta ako nekog sretnem ko je raspoložen za razgovor pa me zaustavi, ne mogu tek tako proći, sad kad nisam u grupi? A kako ću pored onih grupica besposličara koji sjede u parku i gledaju tuđa posla? Hoće li mi se smijati?...“
Pitanjima bez odgovora nigdje kraja. A motivacija kad nam je jedini cilj pobijediti dio sebe koji postavlja ta pitanja postaje problem. Stvar je u tome hoćemo li tim pitanjima dozvoliti da blokiraju nešto u čemu uživamo – trčanje u prirodi. I to u toku najljepšeg godišnjeg doba. Nakon što sebi postavite sva ona neugodna pitanja, krenite s nekoliko motivacijskih stavki:
- Psihoterapeuti su skupi. A i nisu nam raspoloživi u vrijeme kad su najpotrebniji – kad se bojimo nepoznatog, kada smo suočeni sa situacijom koja je opasna po naše živote i koju ne možemo kontrolirati. Fizička aktivnost je najbolji terapeut. Ako se posvetimo nečemu nad čime imamo kontrolu, lakše ćemo se nositi sa težinom problema pandemije. Trčanje kontrolišemo – potpuno.
- Skupljate hrabrost za trail, ali nikad se niste usudili trčati u potpuno prirodnom okruženju? Evo idealne prilike da pokušate. Ako se izdvojite iz društva i odete u prirodu, štitite i sebe i druge. Samo, obavezno ponesite mobitel i pobrinite se da vam je baterija puna – zlu ne trebalo!
- Obuti najbolje patike, one što su kupljene za trku koja je u međuvremenu otkazana. Najbolja oprema, kad se u grupi trči, niko i ne primijeti novu trenerku koja je koštala čitavo bogatstvo! Kad je već novac potrošen, da bar patike vide sunce!
- Aplikacija za trčanje na satu ili mobitelu prati napredak. Cilj ne mora biti visoko postavljen, ali je bitno da se napreduje! Internet je pun planova treninga za rekreativce. Konačno imate priliku okušati se kao trener – sam svoj majstor, zašto ner?! Ako se bojite da nećete biti dovoljno ustrajni, trening isplanirajte u vrijeme prije policijskog sata, imat ćete dodatnu motivaciju da požurite.
- Ako niste zadovoljni rezultatom treninga, to niko osim vas ne mora znati. Kad u grupi trčite, htjeli to ili ne, poredite se s drugima, najčešće onima kojima bolje ide... Ovako ste samo svoji!
- Muzika po želji i slušalice u ušima - služe vam kao zaštita od besposlenih brbljivaca. Ne vadite slušalice iz ušiju kad vidite nekog poznatog, pozdravite se (malo tišim glasom nego inače, da ne zvuči kao da galamite) i nastavite svojim putem!
- Stavite zaštitnu masku. Dobro će vam doći ako puše vjetar da zaštitite disajne puteve, a i manje ste izloženi pogledima. S maskom vas ni policijska patrola neće ometati, a uvijek je možete skinuti ako ste na stazi gdje nema nikoga oko vas!
- Kad prolazite pored grupica besposličara koji na klupi ispijaju svoje piće, ubrzajte tempo. Nek vide kako brzi možete biti. Usput trenirate malo brže intervale, koji će vam dobro doći kad se vratite u grupu.
- Već nakon prvog laganog kilometra ćete shvatiti da je vaše unutrašnje zadovoljstvo, svjesnost da uživate u društvu sa samim sobom i činjenica da činite nešto dobro za svoje psihičko i fizičko zdravlje više nego dovoljna satisfakcija da uživate u trčaju neistraženim (ili dobro poznatim) stazama tokom proljetnog popodneva, koje se više nikad ponoviti neće, bez obzira na sve nedaće ovog svijeta!