Kad se voda zatalasa, zemlja zatrese, a priroda uskomeša ono što je bilo na dnu odjednom se nađe na površini, zadnje postane prvo i obrnuto, sve se izvrne i presloži, a pred očima pukne jasna slika svijeta. Oduvijek su se u vremenima velikih kriza obrisi izoštravali, a sredina gubila. Tako je i u ovoj pandemiji isplivalo kako sve loše što nas okružuje, tako i ono dobro koje je oduvijek prisutno, ali zanemarivano i zaboravljeno.
U ovoj pandemiji izdigao se čovjek, zbacio naslage modernog, potrošačkog društva i pojavio se u svoj jasnoći svog iskonskog bića koje, kako prvog dana nastanka, tako i dan danas, vapi prvenstveno za drugim bićem, slobodom i učenjem. Kao roditelj, kao nastavnik i kao vječiti đak likujem i slavim pobjedu čovjekove potrebe za učenjem. Nema te pandemije, te prirodne ili vještačke katastrofe, tog kamena ni brane koji su ikada mogli i koji će ikada moći da stanu na put čovjekovoj potrebi da uči, raste i razvija se. Ta je potreba poput cvijeta koji niče iz tvrde, sasušene zemlje u najvećem kršu i kamenu, prkoseći svim logikama, ali niče.
U trenutku kada su škole i druge vaspitno-obrazovno-edukativne ustanove zatvorene, umjesto da se zaustavi, otvorilo se i prolilo učenje, kao rijeka što divlje pokulja kad probije branu. Preusmjereno, novom se snagom ulilo u druge tokove i nastavilo da teče. To ne treba da iznenađuje, jer se dešava oduvijek, vijekovima i vijekovima unazad. Od samog začetka u majčinoj utrobi, čovjek uči. To je njegovo prirodno stanje i prirodno je što ne može da se završi, stane, okonča sve dok čovjek živi i diše. Dekartovu bi misao "Mislim, dakle postojim” vrlo lako mogli tumačiti i kao "Učim, dakle postojim.”
Učenje bogati unutrašnji svijet, onaj u kome se krije Šekspirovo pravo ja i onaj koji postaje protivteža spoljašnjem svijetu, svijetu stvarnog ja. Ma kakav da je spoljašnji svijet , unutrašnji ostaje kao utjeha, kao bijeg i kao lijek. Jedan bez drugoga ne mogu iako se ponekad, ako ne i uvijek, poništavaju. U trenucima velikih promjena, potresa i kriza, stvarnost se gubi, stvarno ja se neminovno povlači i ustupa mjesto pravom ja. Opstaju samo oni koji su ga sačuvali. U tome se ogleda i leži sva snaga učenja i znanja. U tim trenucima, učenje i znanje postaju najjače oružje od svih. Zato istrajavaju, nekad potisnuti, zanemareni, omalovaženi, ali traju, kao tiha voda što brijege roni i nadire kad je najpotrebnija.
Sa razlogom je Andrić veličao priču i pričanje, tu potrebu čovječanstva još od prvog bleska svesti” da "kroz vekove priča sâmo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču”, onu priču čiji je cilj "da nam osvetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumemo uvek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo”.
A, šta je priča i pričanje ako ne učenje o sebi prošlom, sadašnjem, budućem, o sponi između samoga sebe, čovječanstva i univerzuma. Ono u sebi sažima i objedinjuje sve što je bilo, što jeste i što će ikada biti. Ono je kao vrijeme, postojano, trajno, neophodno.