... a nada zadnja umire, a hvala Bogu imam se čemu i za koga nadati....
Bilo je svečano čekajući praznik Dan nezavisnosti kao i uvijek u našoj školi, ali i u mnogim školama u našoj dragoj BiH koje su obilježavale ovaj praznik.
To pretpraznično raspolozenje vec pred sami 1.mart poremetila je jedna tužna vijest, a to je da su dvoje učenika izgubili malog brata usljed pojave meningitisa. Jako je sviju nas pogodilo to saznanje, a samim tim sto su i njihovi zivoti ugrozeni bili kao i onih koji su sa tom djecom dolazili u kontakt.
U nasoj zemlji se pojavljuju i prvi slucajevi korone... Pred sami prekid nastave u cetvrtak 12.3. saznajemo da nam je i jos jedna kolegica izgubila roditelja, pored onih nekoliko kolega koji su ranijih mjeseci takodje imali isti slucaj.... Sve ove tuzne vijesti kao da su nagovještavali jedan jako težak period koji dolazi....Prekidom nastave došao je i u naš grad, okruzenje, regiju i okupirao cijeli svijet. Daleko je ta Kina, ali evo virus se nije šalio pa nam je ipak dosao. Nesvjesnost i zbunjenost o stanju u kojem smo se nasli prozimala je svakog od nas taj prvi dan, a pokazace se da je to trajalo i više dana.
Vec godinama kao razrednik imam grupe sa svojim ucenicima na viberu ili messengeru radi prenošenja odredjenih informacija, i imajuci to u vidu podijelih ideju sa svojim mužem, koji je takodje prosvjetni radnik, da bismo preko nasih grupa mogli kontaktirati sa djecom radi podjele odredjenih informacija, slanja odredjenih materijala ili zanimacija da djeca ne osjete prekid nastave....Eto vrlo brzo ta moja ideja kao da je bila uvertira buduce online nastave....
Vrlo brzo uprava naše skole –direktorica-njen zamjenik-pedagogica su pristupili organiziranju ovog vida nastave. Tako su na isti nacin radile i druge škole u nasoj opcini ali i u cijelom svijetu. Odjednom pocinje mobitel da pišti neprekidno. Pridruzuju me jednoj grupi zvanoj ONLINE ZBORNICA, pa drugoj grupi zvanoj GRUPA ZA DOGOVORE, pa trecoj grupi AKTIV STRANIH JEZIKA , pa četvrtoj grupi zvanoj RAZREDNICI, pa petoj i šestoj gdje vec ne znam sta kome da pisem i odgovaram.Znam dobro da taj prvi dan saam imala 12 grupa odjednom... Posebne grupe kojima sam bila pridruzena su od mog sina koji je bio deveti razred i gdje sam dobijala informacija od svih njegovih 15 nastavnika plus svih roditelja. Jos jednoj posebnoj grupi bijah prikljucena od strane kcerkine uciteljice, za 4. razred... Mobitel vec dolazi do tacke usijanja.... Trebalo je nauciti i kulturu pisanja u takvim viber grupama, trebalo je znati da ne treba svaki sudionik grupe odgovarati sa ''uredu'' ili odgovarati na pozdrave, vec da samo ''lajkamo'' adminu grupe....
Kako sam ja kao nastavnica engleskog jezika, razrednica, majka jednog ucenika devetog i drugog ucenika 4.razreda, ciji je muž imao takodje obavezu organizovati nastavu u svojoj školi, sa bolesnim roditeljima, a uz to jos biti na vrhuncu selidbe u novu kucu ( a desila se 1.4.2020.) gdje sam trazila slobodan kutak u kuci koju ostavlja, a i u kuci u koju useljavam , da spustim laptop gdje cu voditi nastavu, dakle kako sam to sve uspjela, trenutno se pitam,mozda je jedan od odgovora i u gubitku moje kilaze koju sam bezupješno pokusavala da izgubim ranijih godina poslie rođenja moje mlađe kcerke. Sad sam tek tako izgubila za kratak period 4 kilograma. Dodatni stres je predstavljala cinjenica da u naselju u koje doseljavamo nema internet linije uopšte za koju smo aplicirali mjesecima ranije. U međuvremenu dok se i ta linija uspostavila imali smo srecu i BH Telecom paket sa bežicnim internetom, kojih nema mnogo u BiH. Da bi se nastava odrzavala ovakava kakva jeste i bila aktuelna od 18.3. u nasoj skoli, morali smo biti brzi, efektivni, sabrani, no medjutim sve je to itekako otezavao stres i strah od ove nevidljive pošasti koja se naziva COVID-19.
Dobra strana u tom svemu je sto su najbliskiji članovi porodice konačno provodili vise vremena zajedno,pogotovo moja najmlađa kcerka koja se radovala što mi je posao kod kuće sad, no sve ostalo nije bilo nimalo dobro. Mnogo vremena je njena mama provodila pred ekranom laptopa i mobitela nego kad je radila u realnoj nastavi i uslovima. Čak i djeci se svidjela ideja što ne idu u školu, ali i to je bilo kratkog daha, popustilo ih je vrlo brzo...pozeljali se prijatelja pa čak i nas nastavnika.
Poželjeli smo se svi mnogih stvari. Bili smo zaleđeni u mnogim sferama. Poželjeli se roditelja, oni svojih unučadi, kod komšije nismo smjeli u posjete, a kamoli negdje drugo, trgovacki centri i ulice sablasne... a za godišnji odmor necemo vidjeti more ovog ljeta... no bitno je da smo samo zdravi i da ne ''pokupimo'' ovaj strašni i opasni virus.
Nakon kratkog perioda prešli smo sa nastave preko viber grupa na nastavu u google učionicama što nam je u mnogočemu olakšalo rad. Oni manje informaticki pismeni radnici ostali su pri viber grupama, a mi malo mlađi smo zaista osjetili olaksanje radeći na ovoj platformi. Meni kao nastavnici stranog jezika falila je itekako interakcija sa ucenicima kad je u pitanju vjestina govora ili speaking skill,pratila sam na svojoj rođenoj djeci kako šta doživljavaju pa to onda primjenjivala i kod svojih učenika u cilju da ih ne opterećujem sa sadržajima, no medjutim šta je tu je... snalazili smo se, kako smo znali i umjeli vodeći se uputstvima naše direktorice i pedagogice. Sve je postalo virtualno, online... nastava, sjednice odjeljenskih vijeća, nastavnickih vijeća, pa čak i ekskurzije kojih su se dosjetile naše kolege da urade zajedno sa djecom, pogotovo sa devetacima koji su lišeni najljepšeg dijela pri završetku osnovnog obrazovanja. Virtualne su postale i priredbe gdje su se sdjeca trudila od kuce da šalju svoje recitacije i tačke... Riječ online je toliko postale česta i u teoriji i praksi...
Da smo jako savjesni radnici, govori činjenica da smo toliko brinuli imaju li svi učenici uređaje, koliko su prisutni na nastavi, koliko prate, koliko se javljaju, brinuli da li cemo imati dovoljan feedback od strane ucenika... i gledajuci sad pred kraj nastavne godine gdje smo uspjeli obezbjediti uređaje svoj djeci, realizovati NPP, dobiti potreban feedback, zavrsiti u strašnim i nepoznatim vanrednim okolnostima nastavnu godinu mogu ponosno reci da smo zavrsili ovu misiju kako treba. A o platama necu da pišem... Za ovakav vid rada nismo morali ništa jesti jer smo svakako samo sjedili pred svojim ekranima... Pridruzila sam se jednoj grupi prosvjetnih radnika u Americi, i citajuci sve sto su iznosili na toj stranici, vidjeh da iako je Amerika i 100 godina naprednija od nas ,isti su se suocavali sa istim problemima kao i mi... moram istaci da sam između ostalog primjetila da su nasa djeca itekako bila prisutnija na časovima nego kod njih... Mi razrednici smo bili dostupni djeci, upravi škole, roditeljima 24h na dan kao i oni nama. Najradije bi svakodnevno podijelili priznanja jedni drugima svaki dan. Počeli su mnogi roditelji cijeniti trud, strpljenje i rad nas prosvjetnih radnika mnogo više nego dosad, pa su nam to i iskazivali kroz neke pjesme ili kratke priče u kojima su iskazali zahvalnost za sve što činimo u ovo čudno i neizvejsno doba. Jedna meni jako lijepa strana ovog vida nastave jeste ta sto su određeni učenici koji su po prirodi bili sramežljivi i introvertni, koji iz ko zna kojih razloga nisu posebno mogli doci do izrazaja u realnoj nastavi, ali su zato sad u ovoj virtualnoj itekako dozivjeli renesansu i prikazali se u punom izričaju gdje su pokazali široku paletu svoje kreativnosti, umijeća i interesantnih vještina...
A sve to nam eto pojedinim prosvjetarima daje nadu da se nismo uzalud trudili, da se mozemo nadati i ocekivati bolje sutra u ovom zaista cudnom i mnogo neizvjesnom vremenu.
A niko nam ne brani ni sanjati... sanjati bolje dane, ljiljane i jorgovane, sanjati hladne i bistre vode, sanjati bolje dane, našom dušom gravirane, da smo i na korak do slobode...
... a hvala Bogu imamo se čemu i kome nadati...