Još sredinom januara ove godine inostrani mediji počeli su izvještavati o talasu do tada nezapamćenog virusa u zemljama Istoka. Na neko određeno vrijeme, sve se to činilo tako daleko, potpuno nepovezano sa nama. Stvari su se na neki izvjestan način počele smirivati, mediji su prestali izvještavati o incidentima koji su se dešavali i mi smo dobili osjećaj lažne sigurnosti. Da bi za par mjeseci, taj osjećaj, koji smo uzeli zdravo za gotovo, uzvratio duplo. Tačno kada smo pomislili da se stvari smiruju, i da je nemoguće da se to desi kod nas, baš kao što su nas i uvjeravali, virus se počeo ubrzano širiti na tlu Europe. Potpuno nespremni za ovakvu situaciju bili smo primorani zatvoriti skoro pa sve. Jedino što je i dalje radilo su bile bolnice i supermarketi. Zatvaranje škole na početku za učenike kao i profesore predstavljalo je olakšanje, međutim i to je bio lažni osjećaj, jer smo kasnije uvidjeli da ćemo sprovoditi, za sve nas novi oblik takozvane “online” nastave. Od tada smo dva puta provjeravali sve prije nego što bi se opustili jer nam je ova situacija dokazala da trebamo razmisliti prije nego što djelujemo.
Iako na početku nismo znali princip ove nastave, bilo je zabavno, svi smo se zajedno učili i kad bi napravili grešku ne bi nam se zamjerilo jer smo svi bili početnici. Kao i u svakoj situaciji mogle su se uočiti i dobre stvari ali i brojni nedostaci koji su bili prisutni. Počevši od toga što nismo imali tremu kad smo odgovarali, što je bilo veliko olakšanje za učenike koji bi inače zastali od straha kad bi izašli pred tablu, ali u drugu ruku morali smo uzeti u obzir očiglednu štetu po naše zdravlje, što je stvaralo ogromni kontrast. Takvih primjera je bilo mnogo, i lagano ne primjećujući čitava ova situacija postala je kontrast svemu. To što smo svi imali bolje ocjena a manje znanja, što smo željeli ići u školu a nismo mogli, što je sve trebalo biti lakše ali je zapravo bilo teže, kao i činjenica da smo trebali imati manje zadaća i opterećenja a imali smo ih duplo više. Bilo je ili crno ili bijelo. Međutim početak je uvijek težak, on je najteži korak koji nas lagano dovodi do savršenstva, ako ne posustanemo na putu ,ma koliko on bio dug, težak i naporan, doći ćemo do onoga što smo željeli i za šta smo se mukotrpno borili. Jer poslije crne i bijele, dolazila je svaka druga boja, svaka ispunjena drugim osjećajem. Svaka ta boja imala je svoj glas, svoje značenje i zašto je tu. Tako je i sa svim stvarima, tačno imaju razlog zašto i kako se dešavaju, mi samo ne razumijemo to, jer nam je dozvoljeno vidjeti samo određene stvari iz naše male perspektive. Razmišljajući šire i otvorenije i sami se upuštamo u more tih jakih boja, koje nas poput struje vode od jednog mjesta do drugog, u potrazi za našim ciljem i nama samima. Put kojim idemo nije lagan, pa makar on bio i put edukacije. Ništa u životu nije lagano, ali ako počnemo, ne trebamo se osvrtati natrag, jer povratka nema. Gledanje prema naprijed otvara nam veće poglede i mogućnosti da budemo onakvi kakvi želimo, prvenstveno zadovoljni sobom. Međutim šta je zapravo značilo to naše znanje i naša edukacija? Estetska vrijednost određena grupnom civilizacijskom osjećajnošću. Varljiva, možda nepostojeća oznaka za vrstu ljudske aktivnosti kojom čovjek sebe pokušava učiniti većim nego što zapravo jeste. Koliko god do sad bilo skovano različitih definicija, teško da je i jedna do kraja objasnila šta edukacija zapravo jeste. Kud god bi se okrenuli znanje je bilo tu, nalazilo se u svim supstancama i materijama, možda ono znanje koje nismo ni dokučili, možda ono koje nikad nećemo dokučiti, ali kako god ono je sačinjavalo sve, pa i nas. Možda je online nastava djelovala kao loša ideja, istina imala je puno mana, ali i kad nismo obraćali pažnju mi smo upijali to znanje, pa bi se i sami začudili koliko zapravo znamo. Kad bi se na kraju i okončala online nastava, šta bi dobili? Šta bi bilo sa tim svim znanjem koje je prediskazivalo budeće prelomne događaje u cilju naše daljne edukacije? Da je svo to znanje bilo prezentirano javnosti da li bi dostiglo svoju savršenost ili bi bili shvaćeni kao stvarna opomena. Iako je većina bila nezadovoljna edukacijom koju smo dobijali, morali smo prihvatiti i odgovornost da smo jednim dijelom i sami krivi za nepažnju. Nije bilo drugog načina i jedini izlaz je bio upravo ovaj. Možda bi umjesto toga što sudimo prerano trebali uložiti svoje vrijeme i trud u ono što želimo postići, a ne pronalaziti načine kako bi krivili sistem. Trebamo biti ti koji će ga svojim radom promijeniti i učiniti boljim za nekog ko dolazi sutra, jer u ovakvom dobu više ne znamo šta nas čeka.
Situacija u kojoj se nalazimo nije ni blizu njenog konačnog svršetka, i dalje dobijamo novije i novije informacije iz različitih dijelova svijeta. Koliko da te izjave prihvatimo kao vjerodostojne, a koliko kao plod uobrazilje, na nama ostaje da se potrudimo da iz ove situacije uradimo ponajviše za sebe. Jer upravo u ovakvim situacijama shvatamo koliko je prolaznost česta stvar, ali jedna stvar koja nikad ne prolazi i koju nam niko ne može oduzeti jeste upravo znanje, jer u njemu se nalazi sva moć.