Sa koliko ljubavi, topline, nježnosti, razumijevanja i saosjećanja „Ruka na kosi“, Šukrije Pandže simbolično oslikava lik i ulogu prosvjetara spremnog da se saživi sa tragičnom sudbinom učenika-učenice... Spremnog da se uhvati ukoštac i sa nemogućim okolnostoma.
Proljeće je na pragu, udahnulo prirodi bujanje, šarolikost, sunce se osmjelilo, povremeno se smiješi. Smješka se razdraganoj djeci-učenicima u dvorištu žute kraljice-škole, pospješuje njhovu igru, skakanje, ganjanje, vrisku, ciku, gombanje...Zaluta poneka maca, popne se na vrh stepenica, do vrata, pa proviruje i ona bi u školu da dokuči šta se to tamo zanimljivo dešava; nerijetko i pas koji jurca sa učenicima, ravnopravno učestvujući u njihovom poskakivanju. Oglase se i ptičice u letu, beharanje opaja i sve zajedno čini sklad koj plijeni i oko i uho i dušu.
Odjednom, preko noći, stiže obavijest o prekidu nastave: prelazak na rad preko društvenih mreža, prvo vibera, a zatim na platformi online nastava.
Na viberu glomazne grupe sa roditeljima učenicima i nastavnicima, tijesno za obilje informacija, koje su svakodnevno u opticaju. Dežurni-skoro pa dvadeset četiri sata – svi nešto pitaju, traže, šalju, šaljemo- džumbus u glavi. Sve je tješnje u viber grupi uz mjere koje krizni štabovi nalažu i pojačavaju svakodnevno. U svoj toj tjeskobi i okovanosti, ipak osjećamo zračke radosti, jer radimo, odupiremo se nevidljivom neprijatelju, zvanom covid-19; ne vidimo ga, ali znamo da vreba. U radu je spas.
U viber grupi pita učenik (sa babinim imenom i prezimenom): Hoću li ja uraditi zadaću?“ Misleći da me babo pita, odgovorim: „Ne vi, već vaš sin.“ Uslijedio je odgovor učenika da je ustvari on sa babinog mobitela. Nije nedostajalo ni komičnosti, jer život piše anegdote.
Prelazimo na platformu office 365, slijedi olakšanje, no i početni koraci nesigurnosti i teškoća oko prijava. Poneki, sporadično imaju pokoji problemčić.
Uspjeli smo- lakše se diše. Prvobitno koristimo aplikaciju OneNote. Ispostavilo se da ona i nije baš najbolje rješenje; jednostrana je komunikacija, a mi težimo ka prividnoj učionici u kojoj ćemo razmjenjivati materijale, uputstva, linkove, dokumente u wordu, linkove, prezentacije, sadržaje, razvijati kritičko mišljrnje vođenjem dijaloga... Bez obzira, učenici se trude, šalju, zatrpavaju me radovima, zadaćama i ilustracijama. Onima koji nisu uspjeli da se prijave, ili im je loš internet, ostala je mogućnost vibera.
Prelazimo na Teams, gdje se prijatnije osjećamo, razmjenjujemo mišljenja, ideje, prijedloge... Moje skromno informatičko znanje mi djelimično pomaže, nije dovoljno, trema me hvata za pojedine nastavne jedinice: kako ih prezentirati učenicima da shvate, da im ne ostaju praznine, da dobijem pozitivnu povratnu informaciju. Tragam i učim zajedno sa svojim učenicima... Jeste prevelik zalogaj, jer nikad nismo imali seminare na temu IKT-a, iako sam jedna od pedeset nastavnica Zeničko-dobojskog kantona koja je završila seminar na temu: Obrazovanje za 21. vijek, zasnovan na ishodima učenja, indikatorima, strategijama i kompetencijama. Ne odustajem od sebe nikad, pa ni u ovoj situaciji; snađi se kako znaš i umiješ. Štošta pripremim sama, zatim potražim među dragocjenostima u grupi na FB Materijali za online nastavu (neizmjerno sam svima zahvalna), lektirom me obraduje moja bivša učenica, zakleta jezičarka, ponudi mi lektire u PDF-u; dugujem joj posebnu zahvalnost za plemenitost! Bliži se teško gramatičko gradivo-glagolski prilozi. Osmislila sam da radim „sastanak“ na Teamsu.
Navečer isprobamo tehniku: mikrofon, kameru (sin informatičar i muž su nesebično uskočili sa podrškom), sutradan na početku časa, zakazao mikrofon – propao sastanak, radili smo drugo uz moje duboko izvinjenje što i nakon više pokušaja nisam uspjela! Izgrizla me savjest, ali i nova ideja za realizaciju: sin je napravio videosnimak panoa i mog glasa, koji objašnjava nove pojmove. Kad sam provjerila poslije, vidim, shvatili su. Zadovoljna sam. Mogu se potapšati po ramenima.
Na satu odjeljenjske zajednice tema: Aktuelnosti u školi. Nismo u školi, ali kao i da jesmo, znamo da smo tu, virtualno povezani. Pitam učenike: zbog čega nismo u pravoj školi, šta znaju o Covid-19, ko je kriv? Zanimljivi su učenički odgovori, prožeti čak i osjećajima krivnje: da su oni prenosioci virusa. Pod hitno djelujem oslobađanjem nametnutog im osećaja krivnje – mjere su uvedene da zaštitimo i sebe i druge. Zajedno rušimo stereotipe: nisu svi Kinezi krivi, i djeci Kinezima nedostaju sadržaji djetinjstva, vrijedni su ljudi, dobri u sportu, itd.
Stiže i kraj školske godine i „ruka na kosi„ u izmijenjenom obliku; uz socijalnu distancu, ponovo smo u učionici lica ozarena, osmijeh im ures, radošću protkana, jer, konačno, doživjeli smo susret, osokoljeni što smo uspjeli! Prelazim pogledom preko dragih lica, uočavam promjene, iz njihove nutrine isijava sreća, a moje oči se orosiše suzicama, pri podjeli knjižica.