Deseci trošnih klupa u urednim redovima, usmjerenih ka tabli koja prekriva zid u srednjem dijelu prostorije poput glomaznog oltara. Crvena, savršeno ovalna, jabuka, koja je svoje mjesto pronašla uz kartonski paketić čisto bijele krede. Otežali, nabujali miris knjiga požutjelih listova naslaganih na visokoj katedri od hrastovine. Učitelj sa okruglim cvikerima u kariranom kaputu, nazalnog glasa, pripovijeda o Trojanskom ratu krećući se u sporom adagiu po pravokutnoj prostoriji.
Crtani filmovi i zastarjeli holivudski hitovi su nam u amanet ostavili ovaj prizor koji se krišom ušunja u podsvijest pri spomenu „škole“, a uši ispuni škripom krede na tabli boje jesenje trave. Ipak, škola koja nam je svoja vrata otvorila u martu, da bi ista zabarikadirala do kraja školske godine, se u velikoj mjeri razlikovala od sličica u čitankama za prvi razred i bajkovitim opisima kojima su novopečeni školarci mamljeni u klupe od kojih, iz razloga u koje ni sami nisu sigurni, zaziru.
Prostrane table, plodne oranice za bezbrojne zadatke, tekstove i igre „ Vješala“ na velikoj pauzi zamijenili su tjeskobni plavičasti ekrani. Uloga graje školskih hodnika, koja eksponencijalno raste do zadnjeg zvona, rezonirajući se sve dok se ne čini da i sami zidovi gromoglasno učestvuju u razmjeni tračeva, zadaća i odgovora za test, pripala je ponekom mikrofonu lošeg kvaliteta za vrijeme Google meeta, za čije će se performanse većina kritičara online nastave složiti da su krajnje neuvjerljive. Dalo bi se zaključiti da je stereotipna monotonost učitelja u kockastom odijelu jedina stvar koja je napredovala u pojedinim slučajevima, razvivši sposobnost da učenike uspava na daljinu, prenoseći vrlo učinkovitu uspavanku putem radio valova.
Lekcije, časovi, pa i čitavi dani su se stopili u beskrajni vrtlog zadataka, online kvizova i Zoom poziva. Iste lekcije koje bi se obrađivale u učionici, sada su se odvijale na ekranima bezbrojnih laptopa, tableta i mobilnih telefona, no to nije bila škola. Činilo se da zurim u sasušeno truplo ustanove koja, pošto je monstruozni virus ispio samu dušu iz nje, tupo, poput gramofona, recituje predviđene lekcije u vidu sivila prezentacija i oskudnih video klipova. Sve nijanse i sitnice koje sačinjavaju jedan školski čas, jedan školski predmet, začinjavajući lekcije i čineći ih primamljivijim, odjednom su se nepovratno zagubile u bezobličnom moru online učionica, svake istovjetne onoj prethodnoj. Učionica matematike, svedena na puke jednačine, bez drvenih trokutova na zidovima, atmosfere koja podrhtava teškim uzdasima pojedinih manje strpljivih učenika, i profesora koji žustro prelazi s zadatka na zadatak, odjednom nalikuje učionici bosanskog, koja biva lišena šarenila koje prijeti da iskipi iz postera na kojima su ilustrovane lektire i književne epohe, muzikalnog glasa profesorice u sakou, šuškanja zgužvanih stranica prastarih izdanja književnih klasika. Fizika najednom nepovratno gubi svoj šarm s nestankom instrumenata za mjerenje, neuredno sklepanih električnih kola i pokvarenih voltmetara. Čak se i informatika, iako nije došlo značajne promjene u količini vremena provedenim ispred monitora, činila uveliko jednoličnija, sada kada je zamro šapat one nekolicine gamera koji redovno bojkotuju zadatke iz programiranja da bi se diskretno izgubili u svijetu strateških igara, sve dok ih izdajnički usklik trijumfa ili bolnog razočarenja ne bi odao.
Iako je privatni svijet koji je sačinjavao narav ovih predmeta izblijedio prijavom na Google Classroom, veo misterije kao da se digao da bi za uzvrat otkrio živote mojih kolega van učionice. Ubrzo, svi smo postali uljezi u tuđim neurednim, ili pak kompulzivno urednim sobama, primorani da životarimo unutar malih, zasebnih kvadratića, udruženim snagama načinivši veličanstveni mozaik na monitoru kompjutera: raščupane kose, izblijedjele dukserice, nečiji mlađi brat ili sestra čiji bi vrh glavice izronio u uglu kvadratića da bi, potaknut paničnim šaptom, opet utonuo u sigurne zone sobe mimo domašaja svevideće kamere, užurbani povici da se siđe na ručak koji će se, u protivnom, ohladiti. Ipak, nakon što se prvobitni osjećaj gosta koji nasilu produžava boravak u kući svoga domaćina izgubio, iz sitne mreže kvadratića počela je izbijati utjeha. Utjeha koja je, poput melema, polahko umanjila ubod ljutih rana nanijetih u ovoj, svima potpuno nepoznatoj i stranoj, situaciji. Dan za danom, čas za časom, mijenjali smo definiciju društvene izolacije, nečujno pružajući podršku ostalima utamničenim u kolažu kvadratića na monitoru laptopa. Strah i zbunjenost koji su se očitovali na mutnim prikazima lica učenika, pa i profesora, ustupali su mjesto novorođenoj nadi. Školski predmeti, nenadano uskraćeni za svoju ličnost, ponovo su počeli poprimati svoj stari oblik, boje i glasove, te ih mijenjati i trampiti za nove osobine, dosegnuvši nepoznate dubine u izgradnji svog karaktera. Šarolike tapete s ružama su davale prepoznatljiv pečat kvadratu profesorice latinskog. Psihologija je sada postala prepoznatljiva po neugodnoj buci i gunguli obližnjeg gradilišta, dok je sport svoju djelatnost proširio, otvorivši lanac sportskih dvorana u dnevnim sobama.
Jedan kvadratić za učionicu. Zvuk dolaska notifikacije na mobitel umjesto zvona. Sitni nestašluci koji su ispaštali izbacivanjem sa grupnog poziva, umjesto zapisa u dnevnik. Glasni, grleni pozdravi na školskim hodnicima, zamijenjeni tihim osmijesima razumijevanja u 2D dimenziji.
Ustaljena slika škole je iščupana iz asocijacija naše podsvijesti, zajedno sa svojim razgranatim korijenovim sistemom. Nova, čudna, sci-fi vizija sada klija na njenom mjestu. Ova futuristička škola je postavila nove stupice, a uklonila neke stare. Ipak, uprkos svim inovacijama, jedna stvar se nije promijenila: škola je i dalje ostala utočište.