U toku 2020-e godine, pobjegao nam je zao duh iz boce i svojim dolaskom u naše krajeve prije tri mjeseca, te kasnijim djelovanjem nas primorao na uvođenje mjera izolacije zbog prevencije veće eskalacije. Pojedinci rekoše da su izolacija, i sve što ona donosi samo san, no ako je to samo nečiji san, onda bi nam bilo bolje da se ta osoba probudi, ili da svi kolektivno zaspemo. Ipak, bili smo primorani na proljetni drijemež. Naposljetku, mjere izolacije su ukinute, mi smo se probudili u privrednom kolapsu i zdravstvenom raskolu, a naša noćna mora bješe online nastava.
Sa druge strane, neki među nama su odbili popiti tabletu koju je sistem nudio, te su se odvažili na budno posmatranje efekata izolacije. Po običaju, buntovništvo mladog čovjeka i ovoga puta nije jenjavalo, pogotovo ako znamo da je napuštanje domova mlađima od osamnaest godina i starijima od šezdeset pet bilo zabranjeno. Mladi ljudi su bili ogorčeni činjenicom da neće moći napustiti svoj topli dom i posjetiti svoj omiljeni nargila bar, te sa svojim visokointelektualnim društvom otvoriti temu geopolitičke situacije u regionu i šire, uživajući u produhovljenim dimovima aromatiziranog duhana ili marihuane. Naravno, većinu ili sve troškove tih seansi je snosio babo ili tata, tj. osoba koja je dužna izdržavati mlade društvene naraštaje koje maštaju o napuštanju države, pravdajući svoju nemarnost i lijenost nemogućnošću zaposlenja. Neki ljudi bi ove naraštaje nazvali društvenim parazitima. No, da ne budemo na kraj srca, nije sve tako crno, ima i crvenog. “Crveno i crno“ je možda prikladan naziv za tadašnje, a posljedično i sadašnje društveno stanje. Morat ćemo se izvinuti Stendalu zbog krađe naziva, no ipak postoji određena sličnost između njegovog romana i naše društvene zbilje. A šta je to crveno u svom crnilu? To su naravno ljudi srednje i ponegdje starije životne dobi koji su svoje djelovanje i afinitete zamijenili porodičnim životom. Nakon buđenja, susreli smo se također sa porastom psiho-socijalnih poremećaja, na koje je izolacija imala najveći priliv. Mladi čovjek, maloprije opisan, je bio primoran besjediti sa svojim roditeljima i popiti tu famoznu kahvu sa njima, pa nam nije ni čudno da je rekao da su to: “neki fini ljudi“. U poodmakloj fazi izolacije, javlja se nasilje kao izravan produkt zdrave ljudske komunikacije i suživota ukućana. Izolacija je spriječila švalerstvo i sačuvala mnoge brakove, ali statističke podatke o povećanom broju pokušaja ubistava bračnog partnera ćemo ostaviti za drugu priliku. Izostavio sam i najveći broj stanovništva, naše starije od šezdeset i pet godina, čija većina i dalje živi u prošlome sistemu i verbalni delikt spram njega i dalje važi. Ohrabrena mladost je rizikovala svoje zdravlje da bi im olakšala, i kultivisala je zaista dobre odnose sa njima i to je za svaku pohvalu. Otpočelo je i polemika o veličini bakterije koja prenosi koronavirus, a odgovor se i dalje traži na kantonalnom i općinskom nivou gdje određeni subjekti traže vrtoglave cifre novca jer je kod njih veličina bakterije doživjela zenit. Drugi parametri koji se mogu uzeti u obzir su samo tehnički višak. Poneka riječ o online nastavi nije na odmet. Noćnom morom smo je deklarisali, a za nekoga bješe i nesanica zbog nemogućnosti rezonovanja nastavnog sadržaja putem online aplikacija. Standardne metode u procesu obrazovanja su doživjele krah, a naš obrazovni sistem se našao u pat-poziciji. Kako bi se donekle pokušao izjednačiti rezultat u sukobu sa pandemijom, kreirana je platforma pod nazivom eŠkola, koja se neslavno proslavila u svome angažovanju i nastavnom procesu. O kakvoj se platformi radi, najbolje govori izjava jednog učenika, koji je žargonski rekao:“Koliko para uze neko nizašta...“ No, ovdje postoji prilika za obrazovni sistem da na ovim temeljima reformiše i kultiviše možda najznačajniju online obrazovnu platformu i tako privuče učenike i studente ne samo u našoj državi, nego i širom svijeta. Zatim, obostrana spremnost profesora i studenata za prilagodbom, te proširenju vidika kroz tehnički i informacijski napredak. Internet konekcija je bila problem dijelu učenika i studenata, ali zaista su predmetni profesori izlazili u susret i pomagali istima kroz mogućnost obraćanja i uspješnom ostvarenju kontakta. Aplikacija Zoom je doživjela procvat i u jednome trenutku je brojala stotine miliona zadovoljnih korisnika. Mogućnosti aplikacije su poprilično služile u nastavnome planu i programu. Uvid u izvršene domaće zadatke je bio izuzetno težak, što zbog mogućnosti varanja, što zbog male brzine protoka podataka. Nemalo puta su ukućani gubili internet konekciju zbog slanja fotografija domaćih zadataka, te su time porasli nervoza i stres kod istih. To je opet rezultovalo pojačanim sociološkim i psihološkim problemima, ali su psiholozi nudili svoju pomoć putem online aplikacija. Online nastava je poslužila kao sunčeva svjetlost prema otkrivanju nepismenosti i siromašnog vokabulara učenika i profesora. Poražavajuće je da akademski građani ne posjeduju gramatičku i tehnološku pismenost. Ipak, mogu uvidjeti svoje zaostatke i poraditi na njima.
Čitatelj je mogao steći dojam da je autor ovoga eseja ogorčen zbog društvene apatije, licemjerstva i kriminalnih radnji koje su umnogome prihvatljive, zbog loših i štetnih navika članova društva, uskogrudnošću i jednoumlju, razdijeljenošću i društvenom stratifikacijom, nerazgraničenju između naučnog i ideološkog, nedemokratizacijom i stranačkom diktaturom i hiperprodukcijom podobnih kadrova, i na kraju plasiranjem loših životnih i duhovnih vrijednosti, no varate se, autor se nada da je sve ovo samo njegova noćna mora, i da će se uskoro probuditi. Sigmundu Frojdu bi se smiješili brci zbog ovog sna. I na kraju, autor nije solipsist.