Primiče se kraj školske godine, nikad napornije, nikad stresnije. I snage su na izmaku. Moje, jer svakog njegova muka najviše boli. Za skoro trideset godina radnog iskustva nisam više zadataka pregledala, više komentara napisala, i SMS poruka i mejlova poslala. I nikada nisam bila ni umornija, ni ljuća, niti više razočarana.
Po mom mišljenju, ove šarade nije trebalo ni biti. Da se ja pitam, bilo bi – djeca na raspust, a osoblje na godišnji. U avgustu bih otvorila škole i mjesec dana, sa samo temeljnim nastavnim sardžajima, trajao bi nastavak školske godine. Onda opet desetak dana sobodno, da se obave upisi i završi papirologija. Ali, ne daju neki svoj godišnji odmor, a i kako bi onda kupili poene na iskazani napor oko organizacije, za uvezivnje stada u višestruku mrežu. To što radni dan traje 15-20 sati, što non-stop nastavnicima negdje pišti, svira, blješće. I sve sa nazakom ''hitno'': ''Ma daj, ionako ne rade ništa. I dobili su 7% povišice. Hej!''
Nije ni svim nastavnicima isto. Neka se ljuti ko koliko hoće. Ja predajem b,h,s jezik i književnost, to je 4 časa sedmično, 120 đaka, dva programa, da ne spominjem dvije škole (sve one viber-grupe duplo, dvije platforme, različiti izvješaji i sl.). Pregledaj ti, care, sedmično npr. pismenu vježbu i vježbu iz glagolskih oblika. Bezazlenu, ponavljanje. I dobiješ oko 200 odgovora. U formi različitih. Pa imaš fino otkucan tekst u Wordu; pa imaš fotografije listova u svesci u pravilu snimljenih izdaleka, bez blica, pisanih blijedom patentušom; pa onda imaš screenshot fotografije... Ako kasne, tu su viber poruke i mejlovi.
Po sadržaju, eh da vidiš! Ima pedantno, savjesno i tačno urađenih; ima prepisanih kompletnih lekcija, a nigdje urađenog zadatka; ima praznih zadaća- ništa, bjelina - al' na platformi piše 'na vrijeme poslata'; ima ih po sistemu copy-paste, više identičnih; ima ih gdje vidiš s pika mamin krasnopis jer dječiji znaš, kao i mogućnosti; ima ih bez ijedne tačne riječi... i još, i još milion nijansi sive. Pa ti odredi tačno npr. glagolski oblik, a zabrlja na velikom slovu. Ili pravopisnu vježbu o pisanju afrikata pošalje bez dijakritičkih znaka. Ili piše o ''Hasanaginici'' pa kaže nastala u 19. stoljeću, a prevedena u 16. I još je preveo neki Đuro, ili je napiše malim slovom, a na sva pitanja tačno odgovori...
E, sada đaci! Mala je grupa onih koji se trude. To znači, dobio/la sam zadatak, pišem, šaljem na vrijeme počitam komentar, ispravim gdje treba, izvinim se ako kasnim, pitam šta mi nije jasno, zahvalim se za pohvalu. Druga grupa su samouvjereni odlikaši koji sami sebi odrede tempo, šalju u šta su sigurni da znaju, što im je mrsko, ili ne znaju, i ne pošalju. Ali, sve što pošalju je za pet. Odabrano. Neurađeno, ignorišu. Treća grupa su nazor odlikaši. Ne znam ko se još sjeća onog filmića kojeg su Stepovke pokazivale na seminarima, onaj eksperiment sa malom djecom i kolačem. Išlo je otprilike ovako: Ovaj kolač je tvoj, ali ako ga ne pojedeš za neko vrijeme, dobit ćeš još jedan. Pa skrivena kamera. I jedna djevojčica koja čopne kolač, prstićem izvuče fil te kolač onda ''zalijepi'' kremom, da se ne vidi. Sjećam se dobro komentara iz filma: ''E, ovakvih se treba čuvati. Ne daj, bože, kad odraste, ne daj, bože, da radi u kakvoj banci.'' Bubatori, oni koji unaprijed uče napamet, a čije zadatke od kuće počesto rade prembiciozni roditelji. Ili, koji zbog takvih roditelja, ne smiju reći da su nešto pogrešno uradili ili da nisu uradili na vrijeme, pa lažu. Od njih dobiješ prošlu dobru zadaću umjesto naredne koju ne znaju, ponovo. Od njih dobiješ prazan list. Od njih dobiješ copy-paste. Oni će reći, nakon negativnog nastavnikovog komentara, da nisu komentar ni dobili, da im zadaće nisu ni pregledane. Samo njima ne može se otvoriti zadatak na platformi. Samo oni se žale da optike ne rade i da im ode vid. Samo oni će reći da za vježbu imperativa i potencijala ne mogu naći pjesmu Indexa ''Da sam ja neko''- za potencijal i Zdravka Čolića ''Na adresi ti piše''- za imperativ, na YouTube. A zamišljeno je da uživaju u prekrasnim melodijama i tekstovima, da ležeći nabroje glagole koji se nižu jedan za drugim, kao na tacni. Ima ih nekoliko koji su sve zadaće, baš sve, poslali sa tolikim zakašnjenjem da se ne mogu ni otvoriti. Tri mjeseca šalju zadaće i svaka je sa zakašnjenjem od tridesetak dana. Izgubljeni u vremenu i prostoru. Ima ih dvoje-troje koji se ni za to nisu očešali. Jednostavno su tri mjeseca već na raspustu. I baš ih briga. Sve će to narod pozlatiti! Ima ih koji ništa ne znaju, ali se polomiše od truda i brige. Zanimljiva je i povelika grupa onih učenika koji u redovnoj nastavi imaju poremećaj u ponašanju, koji se vrte, pričaju, dobacuju i ometaju rad i druge djece i nastavnika. Vrlo često su to i jako inteligentna djeca kojoj je dosadno na nastavi ili oni koji kaskaju za odjeljenjem i svoje neznanje skrivaju takvim ponašanjem. Njima ovaj način rada izgleda godi. Redovno rade sve zadatke, prihvate komentar kakav god da je i ni zbog čega se ne bune. I postaše đaci za primjer.
Roditelji. Uglavnom mame. S njima je sve bilo OK dok sam im prenosila obavijesti drugih nastavnika. Kad sam, s obzirom na već navedene tipove učenika i zadaća, vidjela da je vrag odnio šalu i objavila tabelu - pregled ažurnosti u pisanju zadaća za prva dva mjeseca, e, više nije tako dobro. Tabela je sadržavala oznake +, pregledana zadaća, -, nije ni poslata, Z, zakašnjela, P, prepisana, i petice s naznakom da sam petice davala za kompletne i tačne zadaće, te za one koje su me iz nekog razloga naročito oduševile. Prvo je krenulo s tim: ''Zašto moje dijete nema nijednu peticu? Cijelu noć ne spava.'' Šta odgovoriti? Tabela je tako pregledna i jasna. Napišem da uz svaku zadaću imaju komentar. Ne, njeno dijete nema komentare, treba zvati administratore da poprave kvar. A ja se dopisivala s djetetom jer ono je iz one grupe koja šalje dva puta istu zadaću, a tvrdi da ne šalje.
Onda na grupi sa djecom, jedna sa malo pluseva i petica, opet iz one sporne grupe, napiše drugoj djeci da se ta tabela na nju ne odnosi jer njoj ja nijednu zadaću nisam pregledala. I s njom sam se već dopisivala, naravno, najviše oko zadaće koju je proslijedila drugu, a on proslijedio meni. Napišem joj da nije uredu tako bezočno lagati. Slijedi sitna knjiga njene mame. Razumije ona da sam ja premorena, ali njeno dijete ne smijem zvati lažovom, a administrator mora da se pobrine i popravi platformu da bi njeno dijete vidjelo da ima pregledane zadaće i komentare. Bližio se sehur, ja ne postim, ona da. Kad sam vidjela poruku, sva podbuhla od pregledanja lektira i pismenih, ne bi mi mrsko, uđem na platformu i fotografišem prvIh sedam komentara. I pošaljem.
Za oba ova slučaja, par sati kasnije, uslijedilo je izvinjenje. Komentari su kao tu, ali duše drage nisu znale gdje se nalaze. Djeca su to čaršijska i dobrostojeća, rodilo se uz internet i laptop. A meni je sve to skratilo život koji mjesec.
Slijedeći slučaj je mali koji kopira tuđe zadaće. Ne uvijek od istog djeteta, nego pravi kombinacije. Opomenut jednom, drugi put, treći... Opet sitnu knjigu piše meni zabrinuta majka. Ja njeno dijete stigmatiziram, i to sve s namjerom da on nema peticu na kraju. A sva djeca iz ova tri slučaja su od onih što bi načeli kolačić, pa zamazali prstićima trag.
A viber grupe s kolektivima mojim, šta reći. U toku smo. Nekad su to korisne informacije, a ponekad je to neki stiker ili vic. Pitam se odakle im vrijeme, ja ovome dadoh tri mjeseca svog života. Nisam aktivna u tim grupama, iako znam da uvijek bolje kotira onaj ko priča da radi, nego onaj ko rad i šuti.
Izveštaji- glupa papirologija. Znam ja da treba postojati pokriće za to što radimo od kuće i primamo platu. Ali tabela ne sadrži ništa od ovoga o čemu ja sada pišem. Ne može se snimiti stanje tabelom. Možda je to zbog toga što ja vjerujem uvijek više vezanom tekstu, nego brojkama. Broj predatih zadaća, ne znači i broj poslatih. Nekad dijete uz jednu zadaću, prikači još tri ili pet zakašnjelih. A ima i praznih i pogrešnih. Na platformi piše predato 45, ti pregledaš 70 od 40 djece. De ti to u tabeli prikaži ako je moguće!
I dođoh i ja na red. Ja sam od onih s kojima je lako. Kažu:''Uradi.'' Ja uradim. Ako ne uradim, objasnim zašto. Djecu razumijem i koja imaju, i koja nemaju, i one iz razorenih porodica, i šutljive, povučene, razumijem i potrebu za igrom i šalom. Samo bezobrazluk i laž ne podnosim. A puno je toga, sve više.
Ocjene dijelim k'o Djeda Mraz. Vrijedno je, sluša, trudi se, pristojno- pet. Bezobrazno, drsko, nemirno-al' zna- opt pet. I tako. Sve 5.
Živim u jednosobnom stanu sa nezaposlenim sinom. Razvedena sam i kćerka mi dođe na konak jednom ili dva puta sedmično. Trenutno je bolesna, ima trombozu i teško se kreće. U toj jednoj sobi ja sve radim: jedem, pijem, spavam, sušim veš, pišem, primam goste. Živim u prizemlju kraj magistrale, u velikoj kući s malim prozorima. Osjeti se vlaga i stalno sam u polumraku. Treba mi sunčeve svjetlosti, treba mi zraka. Ne mogu širom otvoriti prozore jer se spolja sve vidi. Neposredno pred ovaj belaj s koronom, dignem kreditić da mi majstori naprave plato ravan pred ulazom, tamo gdje je nekad bila stepenica i betonski brežuljak. Zimus je moja kćerka hodala uz pomoć štake i taj brežuljak bude klizav. Iznad vrata bila je kabasta, zahrđala i sto godina stara nadstrešnica. Kupim ja šta treba i komšije, vatrogasci u penziji, mi naprave plato, nadstrešnicu i ogradicu, a ja sama ozidam dvije trouglaste žardinjere i naručim cvijeće za njih iz rasadnika. Poče ovo sve, majstori otkazaše posao. Ostade verandica neofarbana.
I kako izgleda svaki moj dan u zadnja tri mjeseca? Ovako. Budim se u pola osam, kuham kafu i sjedam za niski klub stolić u svojoj sobici. Toliko je mali, za veći i nemam prostora, da na njega stanu samo laptop, kafa i pepeljara. Nimalo zgodan položaj jer ja sam visoka 185 i imam dioptriju za čitanje 3. Priključujem se na sve aparate i bez prestanka radim do jedan, pola dva. Onda, sva podbuhla i ošamućena, nešto čalabrcnem, pristavljam ručak i izađem na novu verndicu. I farbam je, pa režem željeznu žicu i kuckam je danima na prozorske otvore. Onda slijedi sadnja cvijeća i farbanje šablonima. U konačnici, bit će šarena kao ćilim i puna cvijeća. Prolaznici zastaju, dive se, hvale moju kreativnost i vrednoću. Opuste me ta dva sata na zraku i suncu, godi mi promjena aktivnosti. Umori i to, ali vidim kako nešto što je mojih ruku djelo, iz dana u dan postaje sve ljepše. I zadovoljna sam što napredujem, mic po mic, ali ipak naprijed. Onda sva uvrnuta u leđima i ruku zamazanih farbom, izgrebanih žicom, ulazim u kuću. Okupam se i prilegnem malo. Zaspat ne mogu. Em telefon blica il' pišti, em su mi u glavi silni zadaci koje moram pregledati. Al' leđa i oči odmorim malo. Oko 6 popodne palim opet laptop i pregledam zadaće, pišem komentare i odgovore na poruke. Prvih dana, kad je sve ovo krenulo, odlučila sam za svako dijete otvoriti folder i tu pohranjivati i njihove zadaće i moje komentare. Sama sam sebi duplirala posao, ali nešto mi je govorilo da bi mi mogla zatrebati ta evidencija, svojevrsna razredna knjiga, iz koje je sve jasno, dovoljno je samo otvoriti folder. Imam 120 učenika, to znači i 120 foldera. Iz prethodno ispričanih primjera vidi se da sam bila upravu. Sve gasim i slomljena legnem teko između tri i četiri sata ujutro. I brojim dane i molim boga da izdržim do kraja, živa i normalna.
Petkom mi uvijek dolazi sestra. Samo nju imam i mnogo se volimo. Jako je vrijedna žena, naša rahmetli mati bi rekla k'o kosac. Svrata krene kupit, sklanjat, brisat i rondat. Kućni poslovi čekaju. Uključim u letu mašinu, zaboravim prostrijeti veš. Neispeglanog brdo. I tako... Jednom, u sedmici prije zaključivanja ocjena maturantima, noćima sam lijegala u četiri ujutro u želji da pregledam i odgovorim na sve, onda dva izvještaja petkom i ja sam smo bila beživotno tijelo. Ona radi, ja plačem i govorim: ''Nemam snage, ne mogu više, nek' sve gori, ne mogu!'' Nejasno joj. Pita: ''Kako drugi?'' Ne znam kako oni, ja sam puna.
I jedne srijede reče mi kćerka da je radila nalaze krvi i da nisu dobri nikako; zatim, reče mi jedna kona da se kone okupljaju s druge strane kuće u kojoj živim, i bune se zbog moje verande. Okupala se ja popodne i onako, sva slomljena, pošla da legnem i malo predahnem. Bol. Strašan. Mač u grudima s lijeve strane. Trnci u lijevoj ruci i glavi. Nemam daha. Ne mogu dozvati sina koji je u svom sobičku napravljenom od trpezarije. Ne mogu dohvatiti telefon koji je na pola metra od mene. I trajalo je to par minuta. I prošlo. Išla sam ljekaru. Lista tableta, nalazi loši, promjena ishrane, šetnja itd. Nakon toga ja više nisam ista. Moje tijelo više nije ono moje jako i izdržljivo tijelo. Jedva hodam, jedva pričam, jedva radim.
Već slijedećeg dana odem u jednu od svojih škola da upišem ocjene zakjučene maturantima. Povećala sam ocjene skoro svima velikodušno. Mladost je to. Pubertet. Nemaju maturu. Nisam je ni ja imala jer je umro Tito te godine. I žao mi. Samo njih dvoje-troje kaznila sam. Od dvadeset zadaća poslalo jednu ili nije nijednu. Njima dvice, kad već moram.
I krenem kući kraj pijace da malo voća i povrća ponesem. Slomljena. Blijeda. Slaba. I sretnem jednu kolegicu koja mi je jako simpatična i draga. Znamo se pola života. I kaže ona meni: ''Šta ti je, bona? Da ti pravo kažem, ja to ništa ni ne pregledam, samo pišem 'super, bravo, odlično ti to'.'' Od škole do kuće krenule su one sitne knjige, pozivi. ''Nije onaj moj mogao otvorit zadaću, nismo imali interneta, da vam pravo kažem, bila djeca kod nene na selu, ...'' Onda one oštre. Onda divne poruke podrške, brige, ljubavi.
Bože, zar sam stvarno tolika budala?
Par dana kasnije, sve ocjene, koje sam smanjila, ne onima koji ne znaju, nego onima koji su beskrajno beobrazni, koji ne poštuju ni školu, ni mene, ni sistem, ništa...na sjednici su povećane na onu s polugodišta.
E, baš sam budala! Najveća. Džaba mi tridesetak godina staža, sedam promijenjenih škola, desetine odslušanih i još više održanih seminara... Sve mi džaba. Ja, Selma Kopić, najveća sam budala među svim nastavnicima.
Ja idalje pregledam sve zadaće, na svaku grešku napišem kako treba, na svaku poruku odgovaram, na svaki telefonski poziv, u bilo koje doba. Idalje pišem smo SVE 5, ako je za pet.
Razočarana sam i ljuta:
Na djecu jer 'čim crijevo nalijevo'' prestanu u meni vidjeti prijatelja, nekog ko sve što radi, radi da bi ih naučio čojstvu prije svega. Na roditelje kojima je preča nezaslužena petica, nego karakter koji grade kod svoje djece. Na sistem koji nas je natjerao da sve ovo radimo, da bi na kraju balade donio uredbu kojom se preporučuje da zaključna ocjena ne smije biti manja nego na polugodištu. Pa isto prođe onaj ko se polomio radeći, kao i onaj ko nije radio ništa. Mislim da je s tim povezana i činjenica koju sam uočila, da baš djeca prosvjetnih radnika koja su najčešće i dobri đaci, rade na pola koplja jer znaju da im ne možemo ništa.
Ljuta sam na svo nastavno osoblje po školama zato što prihvata ove preporuke kao naredbe i dozvoljava da nas i đaci, i roditelji, i javnost prave budalama, i što time sami srozavamo nivo na kojem smo. A nismo daleko od dna.
Ljuta sam na sebe što nikad u životu svom djetetu nisam napisala zadaću, niti otišla u školu napadati nastavnike ako moje dijete nema peticu. Pa se moja rođena djeca, neiskvarena i čestita, ne snalaze u ovom u što se naše okruženja pretvorilo.
Žao mi je mojih foldera što neću imati prilike nikome ih pokazati. A toliko je truda, toliko neprospavanih noći i žuljeva od miša po palčevima. Toliko posvećenosti. Neko bi mogao na njima doktorirati.
Žao mi je jednog proljeća mog života provedenog u polumraku sobice koja miriše na vlagu.
Žao mi je što ne završih svoju verandicu na vrijeme jer ja sam ove godine planirala svoj raspust na njoj provest.
Zar je baš sve bilo džabe?
''Idite svi na put, na more, idite svi u avanturu moj brat radi danas, moj brat gradi za vas, novu seriju, novu turu, on je teška industrija, on je taj fundament, a usput diše čisti zrak.'' D. Trifunović