Dugo već razmišljam da li da ja kao nastavnica u osnovnoj školi, jedan od aktivnih učesnika i nosilaca online škole, iznesem javno svoj doživljaj zlonline škole. Vjerovatno bi sve i ostalo na razmišljanju da me nije prodrmao i u potpunosti mi otvorio oči, te do srži ogolio svo zlo zlonline škole, jedan cijeli parni broj – 20.
A sve je počelo 13.3.2020. Trinaesti! Nisam sujevjerna, ali ovog puta se pokazalo da ima smisla zašto je to nesretan broj. Meni kao nastavnici matematike ne mogu, a da za oko ne zapadnu brojevi i cifre ovog datuma: 13, 3, 2. Sve prosti brojevi – djeljivi samo sa sobom i sa brojem jedan. „Sebični“ brojevi – kako imam običaj reći. A zbir cifara ovog datuma je broj 11 – godine moje kćeri. Vjerovatno nakon svega nalazim previše simbolike u svemutome, ali je činjenica da ovaj trinaesti nikome nije donio mnogo dobra.
Online škola je počela. Ja kod kuće, učenici kod kuće, moja djeca kod kuće, a – u školi smo! Svaki dan, svaki čas, sve po rasporedu! U početku stvarno bi i zanimljivo i djeci i meni, prvi put se svi susrećemo sa ovim načinom rada. Audio, videopozivi, Teams, OneNote, GeoGebra, Online WhiteBoard, lekcije, prezentacije, projekti, testovi, kvizovi, ocjene... Učenici iza svojih monitora, ja iza svog. Uključi – isključi mikrofon, kameru.. Majke, očevi, sestre, braća, nene, djedovi, maca i cuko u mojoj kući svaki dan. I ja ulazim u stotinjak domova dnevno. Čudno je to sve.
Kako vrijeme odmiče, djeca se počinju umarati i „gubiti“ sa časova, „ne radi“ im kamera ili mikrofon, „ne valja“ im konekcija itd. Sasvim prirodno, djeca se igraju, ustaju iza računara, šetaju, čuvaju malog brata ili sestru... Znam po svojoj kćeri koja se često za vrijeme časova igrala sa mlađim bratom, vodila ga u toalet, hranila ga, tješila kad se udari u igri – a inače se naš trogodišnjak sam igra cijeli dan jer mama ima online nastavu ili se priprema za sljedeći dan online nastave.
Pred sami kraj online škole, časovima još prisustvuju samo najuporniji i najvrijedniji učenici i, naravno, nastavnici.
Desetog šestog dvije hiljade dvadesete godine je zvanično završila online škola. Učenici su dobili ocjene, zaključili smo godinu. Kraj! Ili tek početak...
Ravno tri mjeseca nakon početka online nastave dobijam nalaz hormona štitne žlijezde moje jedanaestogodišnje kćeri. Tsh 20!!! To je taj zli cijeli parni broj, sa početka moje priče! Šta? Otkud? Kako? Zašto? Niko u porodici ni sa jedne strane nema sklonost ka nepravilnom radu štitne žlijezde! Istražujem zašto se to dešava, odgovor je u konačnici uvijek isti. Stres, stres, stres!
Kroz glavu mi prođeše slike moje kćeri koja uplakana i očajnički pokušava ući u poziv na Teamsu, ali je računar „zeza“; očajava jer ne može „kliknuti“ neko pitanje na online kvizu iako zna odgovor na isto; žuri da se javi nastavnici u muzičkoj školi na vibervideopoziv jer je već nekoliko puta uzaludno pokušavala da joj pošalje snimak sviranja „Sonatine“ na klaviru, ali ne može jer je video prevelik – a učiteljica želi da je čuje. Sad ne može ni da svira jer braco spava... Traži pomoć od mene – svoje majke, ali majka je na online času i ne može joj pomoći. Samo odmahnem rukom, kao znak snađi se kako znaš i umiješ! U međuvremenu joj je brat pocijepao rad, zatvorio računar, uništio narukvicu od papirnih perli koju je pravila za likovno. ,Djevojčica od 11 godina je prepuštena samoj sebi, pokušava svojim djetinjim umom da riješi te male ali za nju ogromne probleme (koje inače ne bi imala da je u redovnoj normalnoj školi). Potpuno sama, a pored svih drugara, drugarica i učiteljice u audio pozivu Teams-a. U svojoj sobi, a „u učionici“, skrivena iza monitora, isključene kamere i mikrofona plače neutješno za vrijeme „malog odmora“.
„Good morning, kids!“ – sljedeći čas počinje.
Kroz glavu mi prođe i dječak iz trećeg razreda koji je baš za vrijeme karantine i online nastave dobio dijabetes!
Možda i nije glavni uzrok svemu ovome, ali je sigurno doprinijela narušavanju zdravlja naše djece - ZLOnline škola!
Nije prirodno, nije zdravo i smisao ovog krasnog poziva je potpuno izgubljen u ZLOnline nastavi.
Ko se usudio da poistovjeti mašine i živa bića?! Ko će vratiti narušeno zdravlje našoj djeci? Jesam li ja „načela“ zdravlje nekog djeteta? Jesam li ja, posvećujući se online školi i zanemarujući svoje dijete, narušila zdravlje vlastitog djeteta? I koliko je nas takvih – ljudi koji su bili primorani u potpuno istom trenutku i na istom mjestu biti nastavnici pred dvadesetak učenika i biti roditelji svojoj djeci?! Da imamo po jednog vlastitog klona, možda bismo i uspjeli! Ovako, negdje smo morali zakazati...
Šta smo to uradili svojoj djeci?
NE PONOVILO SE!