Kada te konkurs potakne na pisanje priče, očekuješ kako ćeš lako i na jednostavan način ispričati ono što je u tebi, ali priča nije dječija gumena loptica koju možeš stisnuti pa da propišti, a ni pretis lonac u kom kuhaš ručak nabrzaka. Priču autor treba oblikovati s ciljem da se čitaocima svidi, da prepoznaju značaj njenog teksta ili da pronađu barem djelić sebe u onom što čitaju. Ništa od toga nisam vična, osim što mi je naslov Konkursa probudio sjećanje na studentske dane i na jednu bibliotekarku.
Riječ „biblioteka“ me uvijek posebno dirala u dušu, a ovog nestabilnog proljeća me i podstakla na javljanje i pisanje za Školegij, no odmah ću biti jasna kako prvi dio naziva Konkursa „školska“, neće biti taj koji će suziti temu o bibliotekama niti mi zabraniti da govorim o onom što hoću. Pojam „školska“ će se spomenuti više kako bi sve bilo po propozicijama, a ne zato što sam stručnjak po ovom pitanju ili što sam vizionar koji školske biblioteke može vidjeti u boljem svjetlu.
Skoro potpuno nostalgična autorska priča možda neće ispuniti očekivanja žirija, ali to me kao autorku ne dotiče i ne sputava da se simbolično najtječem na objavljenom Konkursu, pisanje samo po sebi nema svrhu kako bi bilo nagrađeno i vrednovano već u mom slučaju da popuni prazninu nastalu smrću i rastankom sa dragim ljudima.
Oni koji su vanredno studirali na Filozofskom fakultetu, na odsjecima za jezik i književnost, neposredno nakon rata i početka priče o doškolovanju, tekst će prepoznati kao jednostavan način i priliku zahvale osoblju JU Biblioteka Sarajeva i bibliotekarima koje su za 24 sata „rađale“ knjigu, literaturu ili potrebitu skriptu. Neki čitaoci teksta neće moći zbog neproživljenog sličnog iskustva sa autoricom prihvatiti kritike, ciljano će uvrijediti autoricine mane i slabosti, već onako kako to obično biva kada se naglas progovori o onom što se dugo prešućuje ili zataškava.
Filozofski fakultet u to vrijeme nije puno brinuo o vanrednim studentima, ali ovdje neću navoditi razloge toga niti spočitavati bilo kome propuste koji su bili i prošli, s vremenom se zaliječili na drugim mjestima ili fakultetima.
Vanredne studentice i studenti su uglavnom bile nastavnice koje su završile u prvim ratnim godinama Pedagošku akademiju i koje su radile po „punktovima“ i školama širom grada. I ja sam bila u toj generaciji koja je počela raditi 1993. godine bez diplome o završenom fakultetu ali sa vatrom u sebi. Kažem vatrom jer sam bila zmajica koja od svoje kuće na Koševskom Brdu leti do Mejtaša u OŠ „Silvije Strahimir Kranjčević“ pa sa Mejtaša uzleti uz nekadašnju Ulicu Vuka Karadžića do Bjelava i Višnjika u podrumske prostorije izgranatiranih zgrada. Ali, priča o ratu bi me odvela na drugu stranu i zato je bolje prekinuti je i ponovo se vratiti na dio o Filozofskom fakultetu i bibliotekama.
Vanredni studenti su u to vrijeme za pojedine profesore bili teret i dodatna obaveza. Zbog takvog odnosa nose dio odgovornosti zašto su godinama poslije rata sarajevski studenti završavali fakultete u Mostaru, Tavniku ili na Palama. Kako je bilo studirati i raditi, a u isto vrijeme stjecati porodicu i rađati djecu bila bi opet neka druga tema, priča ili film. Kako god pogledaš to je bila „Umjetnost“.
JU Biblioteka Sarajeva i njihovo osoblje zaslužuje, nakon mnogo godina, priznanje i duboku zahvalnosti svih studenata, a posebnu zahvalnost mnogobrojni vanredni studenti „maternjeg jezika i književnosti“ (predmet je punim i ispravnim nazivom naveden u diplomama) duguju bibliotekarki Remziji Ademović.
Naša Remza, dobri duh ovog grada nije više među nama, a njene djevojke, studentice su zaposlene širom Sarajeva i dalje... Ne mogu se tačno sjetiti prije koliko godina sam ugledala smrtovnicu na vratima biblioteke ali znam da mi je trebalo dosta vremena i hrabrosti da ponovo uđem u staru biblioteku i uvjerim se kako Remza više nije sa nama.
Ponekad na svojim časovima jezika i književnosti, u onim temama koje se dotiču biblioteka i odnosu prema knjigama i čitaocima bivše „Remzine studentice“ odaju pomen i rahmet ženi koja im je svojom snalažljivošću, bibliotekarskim, drugarskim vezama i brigom uvijek nalazila knjige potrebne za ispit. Nije to bila mala stvar, tih godina nije bilo interneta, nije tada bilo ni gradskog tramvaja pa da lako stigneš od jednog do drugog odjeljenja, ali je bilo volje i ljudskosti, nesebičnosti u potpomaganju onog ko mora završiti fakultet prije objave konkursa za posao u nekoj od škola u kojima se javilo upražnjeno radno mjesto. Hrabrila je onako kako je znala, govorila kako se ne smije odustati od daljeg školovanja, požurivala i pomagala nam misleći na nas i naše porodice.
I na Filozofskom fakultetu postoji biblioteka, uredno je plaćana od strane studenata uz školarinu, ali je njeno postojanje autorici samo djelićem ostalo u sjećanju pa se ne bih osvrtala na to koliko je i na kom nivou pružala kvalitetnu uslugu. Najčešće mi nije odgovaralo radno vrijeme te biblioteke jer sam radila u školi koja je daleko od fakulteta i zato je nisam koristila u kapacitetu kojeg sam mogla (Da sam ne daj Bože bila nezaposlena sa bibliotekom na Filozofskom fakultetu ne bi bilo problema).
Uspomene na studentske dane i spiskove knjiga koje treba pročitati više su vezane za JU Biblioteka Sarajeva i bibliotekarku Remziju Ademović koja je od Odjeljenja br. 9 napravila čitaonicu, pričaonicu, ispovjedaonicu, učionicu, umrežila je studente prije mnogo godina onako kako se to danas znanja i materijali dijele na fb grupama.
Nekoliko decenija poslije studiranja, sjetila sam se imena bibliotekarke koja je živjela za Odjeljenje br.9 JU Biblioteka Sarajeva. Spominjanjem imena Remzija, na trenutak ću se u svoje ime i ime mnogobrojnih kolegica barem jednim djelićem odužiti za svako dobro što sa njom podijelismo.
Na njenim su naporima mnogi od nas došli do kore hljeba i zato je priča o Remziji ispred svake druge priče o školskim bibliotekama. Ime Remzija znači alegoričan, simboličan govor, te svu priču o ovoj dobroj ženi ne smatram uzaludnom i bespotrebnom već dobrodošlom u kontekstu odabrane teme Konkursa.
Raditi u školi i biti nastavnik bilo kojeg predmeta znači upućivati djecu na korištenje usluga školske biblioteke. Zašto to rade isključivo učiteljice i nastavnici BJK, HJK, SJK, nije mi poznato. Školska biblioteka ne postoji samo zbog obavezne školske lektire i to su odavno trebali spoznati nastavnici različitih predmeta. Ukoliko bi se istraživao postotak korištenja biblioteke nastavnika matematike ili fizike, sigurno bismo naišli na njihov otpor i obrazloženje kako njima nije mjesto u školskoj biblioteci i zašto se to neko dosjetio tražiti od njih. Uvažavajući struku različitih predmetnih nastavnika, ipak bih predložila da isprobaju održati makar jedan čas u okruženju bez table, krede i računara.
Možda bi ih iznenadila atmosfera i učinak rada u ambijentu koji nije učionica.
Školske biblioteke imaju „nešto starinsko“, a da li to duša mrtvih pisaca iz njihovih knjiga udiše naš dah, mogu pretpostaviti neke senzibilne osobe kojima ovozemaljsko i materijalno ne predstavljaju jedinu sreću. Trebaš biti „dobro živ“ i svjestan o čemu to govorim da bi razumio kakav je poseban osjećaj boraviti u školskoj biblioteci. Probaj proći kroz cijelu školu i na kraju uđi u biblioteku. Tvoji osjećaji neće biti isti, oslušni se i osjetićeš da si u biblioteci mirniji, spokojniji i zaštićeniji od bilo čije mržnje, prijetnje ili pritiska.
U školama, nastavnici i drugo osoblje, bibliotekarima najčešće zavide. Kažu i otvoreno prigovaraju kako oni ništa ne rade, a imaju iste plaće kao oni što rade u razredima. To nije tačno, ne radim u biblioteci, ali mi zdrav razum kaže ono što vidim. Dobra usluga, ljubaznost, preporuka i lijepa riječ nemaju cijenu.
Prije tri godine sam pokušala dobiti sredstva putem donacije jedne renomirane inostrane banke putem koje veći broj prosvjetnih radnika prima svoje plaće ili otplaćuje svoje kredite. Konkurisala sam sa projektom vezanim za školsku biblioteku i idejom posebne čitaonice za djecu sa poteškoćama. Donacija mi nije odobrena, projekat nije prepoznat, bez ikakvog komentara i obrazloženja je odbijen. Banka nije prepoznala važnost biblioteke i kulture čitanja ne samo u mom projektu već i na drugim sličnim projektima, ali to nije bilo iznenađenje. Stranci i strane banke ne žele ulagati u takve projekte za naše škole i učenike, to nije u njihovom interesu i zato radije odobravaju projekte vezane za muziku ili sport.
Kao da postoji strah da negdje neko u školskoj biblioteci, umjesto bajke i pjesme, ne pročita i ne porazgovara sa učenicima o tome kakvu to štetu donose limiti, kamate i krediti.
Šta bi bilo kada bi se u školskim bibliotekama obrazovale i učile buduće generacije vlastitom biznisu, odgajali mladi ljudi koji budućnost vide i grade u vlastitoj zemlji ne sanjajući komad kruha pod tuđim nebom. Kruh ili hljeb ispečen u svojoj kući slađi je od onog što ga vidiš na reklami stranog tv kanala. Nijedna biblioteka ne treba da ima televiziju, treba da ima velike prozore i lijep pogled. Pogled koji će se pamtiti cijeli život bez obzira na koju stranu svijeta će neki školarac krenuti.
Kada učlanjujemo u biblioteku prvačiće, zašto odmah ne učlaniti i njegove ukućane. Ne znam roditelja koji je bio u školskoj biblioteci svog djeteta i zato bih tu praksu promijenila. Neka školska biblioteka otvori vrata roditeljima, dedama, nanama...
Neki roditelji rade i nemaju vremena posjetiti odjeljenja gradske biblioteke, neki roditelji ne rade i rado bi čitali dok čekaju djecu iz škole, a neki opet studiraju i rado bi posudili knjigu iz biblioteke u koju njegovo dijete ide. Bilo bi to praktično i zato neka ovaj prijedlog nađe mjesto u ovom tekstu kojeg će, nadam se, pročitati školski bibliotekari.
Biblioteke budućnosti nisu nedostižne, ne trebaju godine kako bi se u njima našle knjige koje će na dostupan i prilagođen način govoriti i učiti našu djecu o stvarima koje ih čekaju u životu. Život nije bajka i princ neće spasiti svijet. Spasit ćemo ga mi sami ako počnemo čitati više o medicini, ekonomiji, poljoprivredi ili tehnologiji.
Biblioteke trebaju biti mjesto dijaloga i žive usmene riječi. Kada škole otvore vrata, prvi gosti trebaju biti stručnjaci različitih oblasti koji će poučavati učenike, ali i nastavnike. Njihova će živa riječ podstaći na detaljno istraživanje i čitanje knjiga, a ne brzinsko guglanje po internetskim stranicama.
Biblioteka nije samo u četiri zida. Biblioteka je tamo gdje je organizuje sposoban, darovit i druželjubiv bibliotekar. Ona može oživjeti na hodniku i holu škole, u dvorištu, vrtu ili parku iza škole, u sali za sport ili u zbornici. Svako mjesto i kutak školske zgrade može oživjeti duhom biblioteke i poukama koje se u knjigama kriju. Hajde da vidimo kome će to zasmetati djeca što čitaju i razgovaraju o pročitanom!
Biblioteka ne treba drvena vrata, bolje da su vrata od stakla, prozirna i čista. Školska biblioteka treba izlog. U njemu knjige, slatkiši i šarene igračke da stoje... To djeca vole.
Bibliotekar uz saradnike (učitelje i nastavnike) koji slijepo i uspavano ne slijede NPiP ne treba nužno čekati finansijsku pomoć za uvođenje inovacija, mišljenja sam da se niz aktivnosti mogu realizovati sa raspoloživim sredstvima, dobrim poznanstvima i prije svega voljom, zamisli kako i sami mogu uraditi ono što nisu radili jučer ili ono što niko prije njih nije radio. Uz malo više hrabrosti i odlučnosti bibliotekari se mogu izboriti za bolje poziciju i uvažavanje u obrazovnim ustanovama. Nepravedno su zanemareni, a njihovi kapaciteti podcijenjeni. Nije li jedan bibliotekar pokazao kako snima animirane filmove sa djecom, drugi kako svira i pjeva, treći kako oslikava zidove učionica... pohvalni su primjeri talentovanih i svestranih bibliotekara koji pomjeraju granice svoje struke.
Ko sam i šta sam kada javno pametujem i razglabam o onome što dobro ne poznajem, da li to moram tražiti oprosta od onih što ih uznemirujem pisanjem? Šta im to želim reći?
„Hej, vi, školski bibliotekari, ne zamjerite mi što pametovah vama koji ste predani svom poslu i ljubavlju prema knjizi i djeci. Ja sam samo dobronamjerni prijatelj, tiha i pokorna, nadom i ljubavlju ispunjena jedinka što na ovom mjestu objavih Slovo o biblioteci i bibliotekarima u kom odredih čega ću su prisjetiti, o čemu ću pisati i koliko ću riječi izreći.“