“Uvijek sam zamišljao da će raj biti neka vrsta biblioteke” – kazao je jednom prilikom Jorge Luis Borges kad su ga upitali kako zamišlja raj. Neki će se zapitati kakve li je veličanstvene biblioteke on posjećivao kad je tako mislio i zamišljao. A možda i nisu bile veličanstvene – možda su bile uboge male prostorije sa rasklimanim policama u kojima su naredane knjige s pokrovom od sitne prašine. Međutim, bit će da i nije tako teško zamisliti da bi raj mogao biti biblioteka – ipak je u knjigama sadržano sve znanje, ljepota i iskustvo ovog svijeta, naravno, samo ako smo sposobni da ono što čitamo svojom maštom preobrazimo u slike, mirise, okuse i osjećaje. A i vječne su baš kao što je i raj vječan, ili bi barem trebao biti.
Kroz raj Dantea je vodila Beatrice. Vjerujući u Borhesovo poređenje – ako je potreban vodič za Eden, potreban je onda i za svaku biblioteku. Zamislimo samo da su puste i da ulazimo u njih tražeći nešto – knjigu koju smo već naumili naći ili koju tek tražimo ali ne znamo koja je, ali ih ne možemo naći, ili nam pored onog za čim tragamo promakne još mnogo toga što je vrijedno naše pažnje ali nije bilo nikog da nam na to ukaže.
Vjerujem da sve počiva u idejama, a ideje su od ljudi. Čovjek je temelj svega i čovjek svojom egzistencijom, ma kako ona mala i beznačajna izgledala ili zaista takva i bila, predstavlja temelj ili dušu svake organizacije ili ustanove. Kad pomislim na školske dane, u sjećanju ne nalazim više slike školskih tabli ili drvenih klupa sa raznoraznim natpisima i švrljotinama. Zaboravljam i miris krede. Zaboravljam detalje – koje su bile boje zavjese u školskom kabinetu, da li su prozori bili razbijeni, koje slike su visile na zidu, da li je u tom i tom kabinetu bio zidni sat koji bi u trenucima dosade posmatrala ili ne… Sve to tako izblijedi, ali ono što ostaje su sjećanja na ljude koji su bili tu. Sjećam se jasno svoje učiteljice, svojih nastavnika i nastavnica iz osnovne škole i gimnazijskih profesorica i profesora. Mogu da zamislim njihova lica i kad bi se naljutili, kad bi se smijali. Čak i njihov glas je ostao pa se, prisjećajući se njihovih riječi, u mojoj glavi vrti mali kasetofon koji je to sve nekad, mimo mog znanja, snimio. Ljudi su ti koji na našem sjećanju jedino ostavljaju ozbiljniji i trajniji trag. Zato pamtim i svoj prvi dolazak u školsku biblioteku. Išla sam da tražim knjigu “Zeleno busenje”. Nije meni trebala tad već mom starijem bratu. Pokucala sam na vrata školske biblioteke i polako ušla, a bibliotekarka se nasmijala kad me vidjela jer sam bila tek drugi razred osnovne škole a ona sigurno nije očekivala da će neko tog uzrasta da uđe kroz vrata nakon što je čula kucanje. Mora da sam joj bila čudna tako zbunjena, kao da sam zalutala slučajno misleći da sam krenula ka svojoj učionici. Isto tako je i ona na trenutak bila zbunjena nakon što je čula da ja tražim knjigu iako nemam još lektire i zato što sam tražila baš tu knjigu. Objasnila sam joj šta je u pitanju i ona mi je, bez ikakvog prigovora, dodala knjigu zelenih korica s natpisom “Zeleno busenje”. Da se na tome završilo, vjerovatno bih to sve zaboravila kao što se zaboravljaju mnogi naizgled nebitni trenuci u životu, ali nije to bio kraj naše interakcije. Rekla mi je da je lijepo što bratu uzimam knjigu, ali da bih mogla i sebi nešto uzeti. Ustala je energično sa svoje stolice i krenula prema meni, a onda me blago dodirnula po ramenu usmjeravajući me prema jednoj polici s knjigama – nešto većim i šarenijim od knjiga koje sam sama ranije uočila ušavši u biblioteku. Bile su to bajke – skraćene i sa dosta slika kako bi bile prilagođene mlađoj djeci koja su tek savladala za život jednu vrlo bitnu vještinu – čitanje. Dugo sam ih posmatrala i nakon nekog vremena izabrala sam jednu od njih – “Kraljević i prosjak”. Zahvalila sam joj se i otišla. S ponosom sam nosila knjige kući i jedva čekala da čitam svoju. Eto tako je školska biblioteka ispunila svoj cilj – da u djeci i mladima pobudi želju za čitanjem a sve zahvaljujući ljubaznoj i miloj ženi koja je radila u toj biblioteci.
Nakon čitanja bajke koju sam tad posudila, svaka sljedeća slikovnica, a kasnije i knjiga, bila je sve zanimljivija i srcu draža. Onda su došla i lektire koje su se nizale sve do zadnjih dana gimnazijskog obrazovanja. Pojavile su se i nove biblioteke u mom životu – školska biblioteka u gimnaziji i gradska biblioteka. One su također imale svoje verzije Beatrice koje su me vodile i upućivale, ali one više nisu toliko bile bitne. Kad Vas neko jednom provede kroz raj, nije potrebno puno da se sami snađete kad ponovo dođete. Tad je dovoljno da je neko tu samo da priupitate za neke skrivene dragocjenosti, a sve ostalo Vam postaje vidljivo i uočljivo. Odjednom police s knjigama nisu više strašni labirint u kojem se nemoguće snaći – naprotiv, one postaju svojesvrsno utočište u koje se često zalazi onda kad nam nešto fali, a to nešto nađemo u koricama knjige koja se nekim čudom nameće u odnosu na sve ostale.
Školska biblioteka, ako je posmatramo kao puko mjesto ili prostoriju sa knjigama, nema uopće potrebe da se mijenja ma kako možda mali fond knjiga posjedovala, mada je svakako bolje da ih ima više i da su vrijedne čitanja. Niko ne može poreći vrijednost makar male biblioteke koju ispunjavaju samo riječi pisaca čije se knjige smatraju klasicima: Dostojevski, Kafka, Selimović, Andrić, Hesse i njima slični. Dovoljno bi bilo i da je ispunjavaju samo slikovnice. Ono što je zapravo čini jesu bibliotekari ili bibliotekarke i bilo koja promjena koja bi se trebala poduzeti odnosi se skoro pa isključivo samo na njih, jer ne može pobogu, Juda voditi Dantea kroz raj.
Kao što je postojao Jorge čiji je citat naveden u početku, tako postoji i fiktivni Jorge iz djela “Ime ruže” koji je sebično čuvao, možda također fiktivnu, Aristotelovu “Poetiku II”. Ne bi smjelo biti dopušteno da u bilo kojoj školskoj biblioteci zavlada ovaj drugi koji bi zbog vlastite sebičnosti, zlonamjernosti ili, što je najvjerovatnije, nezainteresovanosti zabranio knjigama da nađu put do čitalaca jer to je njihova svrha – tek u rukama čitaoca knjiga na svoj način doživljava svoju punu svrhu i smisao. Čitalac može, a i ne mora da zavoli svaku knjigu. Pravi primjer za to su školske lektire koje su često tako omražene među učenicima. Njihova bi obaveza trebala biti da ih čitaju ali ne i da im se svide. To je također svrha svake pročitane knjige – ne da nas odbije od svih drugih knjiga, već samo da produbi naš ukus i da pomogne u odabiru naredne knjige koju ćemo čitati. Ipak, šansa da će lektire samo pomoći da mladi ljudi shvate šta je to što u knjigama vole a šta ne, nažalost je mnogo manja od šanse da će ih “loša” knjiga natjerati da pomisle da su sve takve i da je čitanje gubljenje vremena. Ipak, lektire su s razlogom odabrane ali im se ne bi smjela posvetiti tolika važnost koliku joj često posvećuju prosvjetni radnici. Trebalo bi uključiti i učenike da međusobno podijele utiske o knjigama koje su sami birali i zavoljeli. Na taj način bi se makar počeli okretati literaturi koja je relevantna za njihov uzrast i u kojoj mogu pronaći sebe, a za brojne književne klasike će doći vrijeme – onda kad učenici postanu ljudi, kad sazriju dovoljno da mnoga od njima ranije nametnutih djela konačno shvate onako kako bi trebalo.
Kako onda doprinijeti tome da školske biblioteke ne budu samo nakupine raznoraznih knjiga koje se već godinama samo povremeno premještaju s police na policu? Kako učiniti biblioteke poželjnim mjestom i pobijediti nezainteresovanost, ili čak mržnju prema knjigama koju sve više i više mladih pokazuje? Tako što će u tim ustanovama raditi ljudi koji vole umjetnost, vole knjige i što je možda i najbitnije, vole da tu svoju ljubav dijele sa drugima. Nije neobično da kad vidimo nekog da se bavi nečim sa strašću i ljubavlju prema svom poslu, makar na trenutak pomislimo da bismo i mi to isto željeli raditi. Takvi ljudi nas inspirišu. Pa neka onda i u bibliotekama budu oni koji će inspirisati svakoga ko im se nađe u blizini da čitaju, i ne samo da čitaju tek tako već da u tome uživaju nakon što pronađu štivo koje im najbolje odgovara i u kojem će naći sve ono što nam umjetnost pruža. Tek kad bi se to desilo, šanse da se svi ljudi slože s Borgesom bi itekako porasle. Mada, ipak je Borges bio strastveni ljubitelj knjiga, a pošto ne mogu svi biti takvi, nije neophodno da se raj poistovjeti s bibliotekom, ali bilo bi dovoljno da ljudi makar počnu vjerovati da, ako raj postoji, svakako mora u nekom svom dijelu da ima biblioteku nalik na školsku u kojoj su mnogi po prvi put otkrili svoju ljubav prema čitanju i u kojoj su, isto tako po prvi put, osjetili miris knjiga koji će ih kasnije u životu, kad god ga osjete, podsjetiti na njihove prve korake u svijetu čitanja, dok ih je vodila njihova Beatrice.