Biblioteka je mjesto koja sadrži sve verbalne strukture, sve varijacije koje dopušta dvadeset i pet jezičkih simbola, ali ni jedan apsolutni besmisao
(Jorge Luis Borges)
U vremenu tehnokratije, digitalizacije i konzumerizma postoje ta neka mjesta koja za nas imaju poseban, simbolički, gotovo katarzički značaj jer nas stavljaju u jedan bezvremenski prostor sasvim jedinstvenog i neponovljivog uređenja i zakonitosti – biblioteke.
Zašto je bitno da postoji jedan takav prostor i zašto je neophodno razumjeti mističnost njene unutrašnjosti i one duboke, svečane tišine kakvu zatičemo samo još u vjerskim objektima? Šta ona ima sa modernim društvom?
Borhes je ponudio svoj odgovor na to u priči o Babilonskoj biblioteci koja je predstavljena kao jedinstveni prostor značenja, hram pamćenja i simbol intelektualne nadmoći. Ona je bezvremenska struktura beskonačnih tekstova i zapisa koji u svojoj intertekstualnoj mreži odražavaju nepresušnu riznicu znanja. Ta riznica znanja je velika poput svemira i zastrašujuća je stoga što čitalac nije u mogućnosti da prodre do krajnjih granica spoznajne moći jer je ograničen vremenom i prostorom u kojem živi a biblioteka je bezvremenska i beskonačna. Međutim, upravo je čitalac taj od koga počinje sve. Prema definiciji koju nudi Rečnik književnih termina: čitalac konstituiše neki – tekst kao delo, u svojoj svesti a pošto je on istorijski promenljiv, i delo je promenljivo kroz istoriju. Na tragu toga, koncept biblioteke kao i same učionice treba da se mijenja i odražava vrijeme u kojem djeluje.
Ako su se dinastije – nasljednice Aleksandrovog carstva nadmetale u broju i bogatstvu rukopisa a aleksandrijska biblioteka odražavala raskoš antičkog duha i nadmoći, da li biblioteka u modernom društvu treba doživjeti digitalizaciju i premještaj u virtuelni prostor kako bi bila dostupna svima i kako bi odražavala značajan napredak savremenog čovjeka u odnosu na prethodnike?
Odgovor na to pitanje danima pokušavam pronaći u sopstvenom čitalačkom iskustvu.
Nekada u ulozi učenika gimnazije, a danas kao profesor engleskog jezika, svakodnevno prolazim hodnicima gimnazije u Gračanici. Svaki kutak miriše na zbijene, požutjele stranice, uokvirene u presvučene korice zemljanih boja. To me često vrati u kasne devedesete kada je biblioteka još uvijek bila svečano ozbiljno mjesto, u kojem su se prikupljale mudrosti i spoznaje, a rad i atmosfera u učionici nisu ohrabrivali na dijalog. Akademsko zvanje i znanje se rađalo u malim, prigušenim čitaonicama pod žmirkavim svjetlima neonki. Kada razmišljam o srednjoškolskim i fakultetskim danima skoro da čujem tišinu čitaonice a ispred sebe vidim bibliotekarku sa naramakom knjiga u rukama koje mehanički samo spušta na stol, nečujno, da ne prekine naš studentski napor dok precizno, hronološki zapisujemo izvore literature. Čitanje i istraživanje su bile diskretne i intimne aktivnosti.
Šta se promijenilo?
U istoj školi zalazim u biblioteku svakodnevno, a osim mirisa ništa ne podsjeća na biblioteku-čitaonicu koju pamtim. Akteri su isti samo su pravila nova. Tišinu je zamijenio dijalog, interakcija, živa riječ. Ako je Borhes pominjao intertekstualnost kao dijalog postmodernih autora sa prošlošću, tako biblioteka u modernom smislu postaje mjesto interakcije čitalaca, bibliotekara i knjiga. I ne samo to. Biblioteka se otvara prema vani kroz projekte, druženja, radionice.
Da bi se znalo za nju ona se oglašava putem društvenih mreža. Gubi diskretnost i nenametljivost. Učenici u tom prostoru sada vode dijalog, priređuju časopise, uređuju stranicu škole, ilustruju plakate povodom značajnih datuma, realizuju projekte za okruglim stolom unutar kojeg vladaju novi mehanizmi. Vizuelno predstavljanje postaje nezaobilazan dio skoro svih aktivnosti u životu jedne škole. U učionici grupe djeluju kao nekada pojedinac. Timski rad i saradnja unutar grupe ruše zidove između individua ne narušavajući pri tome individualnost. Inovacije, nove metode i oblici rada u učionici traže drugačijeg čitaoca, onog koji ne prepričava već analizira.
Učenici ne idu u biblioteku da istražuju, oni to mogu i kod kuće. U biblioteku se zalazi da se susreće onaj drugi, da se uspoređuju i razmjenjuju ideje. To je nešto što nas poziva na propitivanje uloge nastavnika i nastavnog procesa jer informacija više nije ekskluzivitet škole i biblioteke, ona je dostupna u našim domovima. Socijalizacija i interakcija, okrugli stol, internet konekcija, razmjena informacija i ideja, ugodan ambijent i sve, samo ne potpuna tišina, je ono što odlikuje modernu biblioteku-čitaonicu-učionicu. Knjižare sve više liče na primamljive kafiće u kojima se uz šolju dobre kafe služi i dobro štivo – upravo ono koje je danas više puta iskočilo u nekom prozoru u jednoj od društvenih mreža na našim mobilnim uređajima. Svijet se premjestio u taj međuprostor virtuelne stvarnosti koji je postao toliko referentan za naše buduće zvanje. Sada se nameće pitanje, da li je biblioteka alternativa digitalizaciji, njen sastavni dio ili nešto treće?
Na to pitanje ne treba davati konačan odgovor. Pustimo ovom novom konceptu biblioteke da pronađe svoj smisao u beskrajnim tekstovima Borhesove Babilonske biblioteke koja nije ništa drugo do naše sveukupno čitalačko iskustvo, od Antike pa do dana današnjeg. A koje to drugo mjesto više reflektuje i sintetizira sva znanja i mudrosti ljudskog roda?
Mojoj generaciji taj požutjeli papir sa najviše police znači jednu mladost i jedno drugo vrijeme, ali naslovi školskih lektira su s razlogom skoro uvijek isti, jer su bezvremenski učitelji univerzalnih vrijednosti. Međutim, ako je biblioteka cijeli univerzum za Borhesa, multimedijalni umjetnik također mora naći svoje mjestu u njoj.