Biblioteka – sigurno mjesto, mjesto gdje sve počinje i završava...
Mislim da ne postoji osoba koja se barem u jednom trenutku ili periodu svog života nije susrela sa bibliotečkim zidovima, na ovaj ili onaj način, pa makar usputno. Meni, kao studentu književnosti, svi putevi vodili su ka biblioteci. Ah, koliko me samo lijepih uspomena vezuje za nju. Pritom mislim na školsku i fakultetsku biblioteku, ali i na univerzitetsku. No, posebno mjesto u srcu zauzima Knjižnica Sv.Josip, ali o tome ću kasnije...
Danas, dok ovo pišem, sjedim u jednoj školskoj biblioteci, u ulozi bibliotekara. Zamislite! Da, sad sam ja „s one druge strane“, sad sam ja „teta iz biblioteke“ kojoj se djeca rado vraćaju i svraćaju, bilo da je razlog knjiga ili eto, jednostavno, da uđu u ove posebne prostorije koje „odišu“ životom. Da, knjige su „žive“ jer one nas vode na mnoga putovanja, na neviđena mjesta, ostvaruju nestvarno i nemoguće. Sve su to knjige!
Dok ovo pišem, vraćam se mislima desetak godina unazad. Dok sam studirala, predavanja iz pojedinih predmeta književnosti redovno su se održavala u prostorijama gradske, univerzitetske biblioteke. Da li je to bilo zbog nedostatka prostora na fakultetu ili volja tog profesora – predavača, ne znam, ali (iz ove sad perspektive) hvala mu na tome.
Eh ti studentski dani... Sjećam se, odslušamo predmete i dođe vrijeme da spremamo ispite. E tad kreću muke po nas studente. Na spisku obavezne literature dosta naslova, a mi možda imamo samo dva, i to ona koja je lako pribaviti. A ostatak, ono bitno?! Tad u spas priskaču naši dragi bibliotekari, naši spasioci, naši drugi roditelji... Traže uz nas i pronalaze ono nemoguće, nedostižno. Čak i one knjige koje se mogu isključivo koristiti samo u čitaonici dobijamo na posudbu „preko noći“ kako bismo ih koncipirali.
Sate i sate provodili smo u bibliotekama, među policama, tražeći i listajući knjige i ostalu potrebnu literaturu. Nailazili smo na knjige starije od nas, od naših roditelja, baki i deda, pohabanih i požutjelih listova, pa se nasmijemo ne znajući da su nam baš takve i najbitnije.
Danas sam ja ta koja traži i pomaže učenicima u potrazi za željenim lektirnim naslovima, potrebnim udžbenicima i ostalom literaturom. Ponekad, onako usput, ispričam im poneku anegdotu i zanimljivost iz svojih studentskih dana.
(...)
Na početku teksta spomenuh vam Knjižnicu. Poslije studentskih dana, bio je to najljepši period mog života.
Dok si student, jedva čekaš da završiš sa predavanjima, položiš ispite, diplomiraš i – paf, zaposliš se! A da, onda te realnost „ošine“ po glavi i shvatiš da je život nešto sasvim drugo, i da nije uvijek onako kako planiramo i želimo.
Tako je i započela moja „bibliotekarska karijera“. Diplomirana profesorica književnosti i jezika, puna elana i entuzijazma, znanja koje želi prenijeti drugima – bila je nezaposlena. Ne sažalijevam se, jer nisam jedina koja se našla u takvoj situaciji. Htjela sam tu svoju nezaposlenost, slobodno vrijeme i želju da daljim učenjem i nadograđivanjem pretočiti nešto korisno i zanimljivo, od koristi i za mene i za zajednicu. Tad sam počela volontirati u jednoj knjižnici kod časnih sestara. Bilo je tu nekoliko nas – diplomanata, studenata, domaćica – a svi sa zajedničkim ciljem – promovisati knjigu i pisanu riječ.
Isprva, obaveza je bila doći jednom sedmično na nekoliko sati, jer je boravak tu bio volonterskog karaktera. Međutim, vremenom se želja za boravkom u knjižnici i ljubav prema tom poslu toliko razvila da sam to smatrala „pravim poslom“, odlazeći svaki dan i ostajući puno radno vrijeme. Kasnije, život me odveo na drugu stranu, u drugi grad, formirala sam porodicu i zaposlila se, ali u knjižnicu sam odlazila kad god i koliko god sam mogla.
Dragi čitaoče, neka i tebi biblioteka bude „prozor u svijet“, utjeha i utočište, sigurna luka, mjesto za odmor, druga kuća, riznica dragih uspomena...