Adijeva škola se nalazi u susjednom selu i udaljena je pola sata hoda od njegove kuće. On svakog dana pješači do škole uskim seoskim putem uz brežuljak, kraj livade s visokom mirišljavom travom i kroz mračnu hrastovu šumu. Dok hoda s ruksakom na leđima osluškuje cvrkut ptica, posmatra kako se trava povija na vjetru i traži hitre vjeverice u krošnjama šumskih stabala. Često pronađe kakav odbačen štap i maše njime po zraku kao da je mač, zamišlja strašne razbojnike i bori se protiv njih. Zvižduće i recitira pjesme koje je naučio u školi, ili naglas ponavlja lekciju koju će tog dana ispitivati učitelj Ibrahim, kojeg sva djeca zovu Ibro, jer im je drag, i ne boje ga se čak i kada povisi glas. Adijeva škola je prizemna zgrada s crvenim krovom, s četiri velika prozora iza kojih se nalaze saksije s ljubičicama i maćuhicama. U školi su dvije učionice, jedna za prvi i treći razred a druga za drugi i četvrti. U učionicama je pod od debelih drvenih dasaka, na zidu je crna tabla a pored nje računaljka s drvenim kuglicama. U uglu je velika metalna peć koja poskakuje i hukće kada padne snijeg i kada se u nju nabacaju suhe hrastove klade. Učiteljeva katedra je kraj prozora, a iza nje ormar sa staklenim vratima pun knjiga i slikovnica za djecu.
Adi savršeno poznaje put od kuće do škole, hodao je po njemu hiljadu puta, čini mu se da bi ga mogao preći zatvorenih očiju. Napamet zna svaki zavijutak, svaki uspon i nizbrdicu, sva mjesta na kojima se nalaze velike blatne lokve pune insekata i ona na kojima su tragovi šumskih životinja: zečeva, fazana, srna. Zna gdje treba usporiti hod a gdje potrčati, gdje zastati i odmoriti se, gdje pojesti kolač koji mu je majka stavila u torbu. Zna gdje se može provući kroz živicu i skrenuti u voćnjak jabuka i krušaka, koje prispijevaju u jesen i daju sočne i slatke plodove. Dok hoda, otvori knjigu i čita bez straha da će pasti ili skrenuti s puta. Tako može naučiti školsko gradivo za koje nije imao vremena kod kuće, jer često pomaže djedu Zaimu oko stoke, ili čuva sestru Enu dok majka sprema ručak i pere odjeću. Čitajući tako, za tili čas stigne do škole, vrijeme mu protiče veoma brzo i on skoro da se ne umori. Često se zanese, štivo koje čita toliko ga obuzme da zaboravi kamo je krenuo, pa se iznenadi kada se odjednom nađe u školskom dvorištu. To se naročito dešava kada od učitelja na čitanje dobije neku od knjiga bajki iz staklenog ormara, ili slikovnicu sa šarenim koricama.
Svi znaju da Adi najviše na svijetu voli čitanje knjiga, da čita sve što mu dođe pod ruku. Učitelj je rekao djeci da takvog čitača još nije vidio, da on ne čita nego guta knjige. Osim knjiga Adi je pročitao sve primjerke ,,Dječijih novina“ i ,,Vesele sveske“ koje stižu u školu svaki mjesec, pročitao je sve stripove koje mu povremeno donosi rođak iz velikog grada, čak i jedan ljubavni roman koji je našao kod tetke, bio je ostavljen u špajzu s teglama kiselih krastavaca i džema od malina. Adi je treći razred i uskoro će pročitati sve knjige iz ormara sa staklenim vratima. Učitelj je rekao da se brine za njega jer u četvrtom neće imati knjiga za čitanje. Tek kada pođe u peti razred, u drugu školu koja se nalazi u gradu, može doći do novih knjiga. U toj školi se nalazi biblioteka s najljepšim knjigama za djecu. Poredane su na duge police i svako dijete ih može dobiti na čitanje, od bibliotekarke koja je tiha i lijepa žena i jako voli djecu. Učitelj je rekao da Adi, ali i sva druga djeca u biblioteci obavezno potraže
"Patuljak vam priča“ Ahmeta Hromadžića, "Ježevu kućicu“ Branka Ćopića, "Vezenu torbicu“ Šime Ešića, "Gromovo đule“ Skendera Kulenovića, ali i mnoge druge poznate knjige. Adija je uzbudila učiteljeva priča, poslije časa je otišao iza škole, sjedio je sam na klupi i zamišljao biblioteku s visokim policama na kojima se nalazi veliki broj knjiga koje još nije pročitao. U mislima je otvarao vrata biblioteke, dolazio do polica i pregledao knjige o kojima je učitelj pričao. Okretao ih je u rukama, razgledao slike na koricama i otvarao ih. Bilo mu je jako krivo što ni uz pomoć mašte ne može razaznati šta piše u njima. Žarko je poželio da što prije krene u drugu školu i potraži nove, nepročitane knjige.
Bio je početak školske godine i Adi je sjedio u klupi iz koje se mogao dobro vidjeti ormar s knjigama. Nije skidao pogled s njega, pokušavao je da odgonetne naslov nove knjige koju će od učitelja dobiti na čitanje. Učitelj Ibro je objašnjavao sabiranje i oduzimanje trocifrenih brojeva i sasvim slučajno uhvatio njegov pogled, nasmijao se, došao do ormara, prešao rukom nekoliko puta po knjigama i izabrao jednu, pružio je Adiju i rekao da je čita polako, s razumijevanjem. Adi je sav zadrhtao, uzeo je knjigu, pomilovao je nježno po koricama, kao da miluje pticu, i otvorio. Bila je to zbirka pjesama "Iznad gore vjetri zbore“ pisca za djecu Šukrije Pandže.
"Ovo je čas matematike, knjigu ćeš čitati kod kuće“, opomenuo ga je učitelj.
"Oprostite“, rekao je Adi, postidio se i knjigu spustio u torbu. Ali nije prestajao da razmišlja o njoj, zato je stalno griješio u računanju i samo je nestrpljivo čekao završetak nastave pa da je počne čitati.
Kada se oglasilo školsko zvono i označilo kraj nastave, Adi je požurio kući. Na prvom zavijutku je otvorio torbu i izvadio knjigu koju je dobio od učitelja. Na tvrdim koricama knjige, u zelenom okviru, bio je nacrtan dobroćudni medo pod krošnjastim stablom kruške. Srce mu je počelo jače udarati u prsima, zabacio je ruksak na leđa i otvorio knjigu. Put je dobro poznavao, znao je da ne može zalutati pa je bez straha počeo čitati. Prvo je pročitao pjesmu ,, Dvije pahulje“ i jako mu se svidjela. Pročitao ju je još jednom i to polako, stih po stih. Njegova mašta je okrilatila, mogao je jasno vidjeti dvije pahulje snijega kako padaju i tiho šapuću u letu. Mogao je zamisliti i kudravu glavu seke Zlatije na koju pada prva pahulja i rijeku u koju pada druga. Nije prestajao da čita, nije gledao preda se, noge su ga same nosile. Pod tamnom sjenom visokog drveta pročitao je još tri pjesme. Nastavio je dalje putem koji je sve dublje ulazio u šumu. Poslije je na red došla pjesma "List na putu“, dopala mu se i poželio je da je pročita naglas. Čitao je glasno, kao da je pred cijelim razredom i želi da emotivnim čitanjem očara djecu:
"Sagnula se mala seja
nad utrti put,
i podigla list sa zemlje
i crven i žut.“
Zastao je da udahne zrak, da se slike koje su probudili stihovi u njemu ne rasprše, da ih što duže drži pred očima. U tom trenutku se javio jedan drugi glas, potpuno neobičan, kao da nije bio ljudski. Dolazio je odozgo, iz krošnje hrasta pod kojim je zastao. Neko nevidljiv izgovorio je tiho i polako drugu strofu iste pjesme:
"Pa pomisli: on boluje,
metla ga na dlan,
a nad njima smiješio se
tih jesenji dan.“
Adi je podigao pogled ali na granama hrasta nije bilo nikoga. Pomislio je kako se neki od njegovih drugova popeo na drvo i šegači s njim. Ili čak neka djevojčica jer je glas iz krošnje bio piskutav i blag. Međutim, gore nije mogao nikoga vidjeti pa je počeo tražiti okolo, iza drugih debelih stabala, u grmu divljeg gloga, iza visokog žbuna paprati. Sve je bilo uzalud. Vratio se na put i čitao dalje:
"I kap kiše, gle na njemu:
to je suza trag,
pognula se i spustila
na nj poljubac blag.“
Zastao je i čekao. Nije trebalo puno vremena, drugi glas se opet javio i izgovorio zadnju strofu:
"Zašuškao list uveli,
sletio na put,
i zaspao snom dubokim
rasplakan i žut.“
Glas je ipak dolazio iz krošnje debelog hrasta koji je rastao kraj puta. Adi je sada počeo pažljivije zagledati svaku njegovu granu, tražio je u gustom lišću skrivenog recitatora. I odjednom- hop!- iz gustog lišća iskočila je svraka, sletjela je na najnižu granu, tako da ju je Adi mogao dobro vidjeti, skupila je krila i zakreštala:
"Zdravo!“
"Zdravo“, rekao je Adi potpuno pometen, zastao je kao ukopan, buljio je u svraku širom otvorenih očiju.
"Čudiš se?“ pitala je svraka.
"Da…, da…, da…“, mucao je Adi, ,, ne mogu vjerovati da svrake govore.“
"Nemoj se čuditi“, rekla je svraka kreštavim glasom i malo poskočila na grani, ,, svrake mogu da govore, ali samo onima koji žele da ih čuju. Postoji puno dječaka i djevojčica koji mogu razgovarati sa svrakama, čak i puno zrelih ljudi.“
"Ja ovo samo sanjam“, promucao je Adi.
"Ne sanjaš. Djeca koja čitaju knjige bolje razumiju druga bića od one djece koja ne čitaju. Uz pomoć knjiga lakše razgovaramo sa ljudima ali i sa životinjama, pažljiviji smo prema njima i više ih volimo. Dobri čitaoci mogu razgovarati sa pticama, zečevima, medvjedima, ribama, čak i sa cvijećem i drvećem.“
"Ali ja do sada nisam razgovarao sa pticama.“
"Od sada ćeš moći“, rekla je svraka, "pročitao si mnogo knjiga i tvoje sposobnosti su se povećale. Zar ti se ne sviđa to što nas dvoje možemo razgovarati?“
"Sviđa mi se“, rekao je Adi, malo se ohrabrio i oraspoložio i upitao je: "kako se zoveš?“
"Zovem se Zlatka“, rekla je svraka i raširila krila, bila je sretna što je Adi pristao na razgovor, "kljun mi je žut kao zlato pa mi je majka dala ime Zlatka.“
"Kako si znala stihove pjesme koju sam čitao?“ bio je radoznao Adi.
"Ja radim u biblioteci šumskih životinja i knjigu koju držiš u rukama pročitala sam nekoliko puta, pa sam je naučila napamet.“
"To je nemoguće!“, uskliknuo je Adi, "ne postoji biblioteka šumskih životinja.“
"Postoji, naravno da postoji, i ja ću ti je rado pokazati, ali ako to stvarno želiš“, rekla je Zlatka.
"Želim je vidjeti“, rekao je Adi silno obradovan.
"Onda me samo prati“, rekla je Zlatka, raširila krila i poletjela.
Krenuli su dublje u šumu, Zlatka je letjela s grane na granu a Adi je požurio za njom. Poletjela je sa hrastove grane na grm lijeske, pa na granu lipe, pa na čvornati grab, pa na jednu debelu bukvu, i tako redom. Adi je skakutao između drveća i pokušavao da je stigne i razgovara s njom.
"Je li daleko biblioteka šumskih životinja?“ pitao je Adi.
"Ne, nije“, odgovorila je Zlatka, ,, kada prođemo kroz šumu stići ćemo pod jedan kameni brežuljak s tamnim pećinskim otvorom. U tom pećinskom otvoru se nalazi biblioteka.“
"A ko pozajmljuje knjige u biblioteci?“
"Sve šumske životinje: svrake, kreje, djetlići, sove, divlji golubovi, fazani, zečevi, ježevi, lisice, vjeverice, srne, medvjedi.“
"Da li sve životinje vole da čitaju?“
"Ne baš sve, ali ih većina voli da čita jer znaju da se najljepša i najvažnija znanja o svijetu mogu naći samo u knjigama.“
"A šta ako se u biblioteci sretnu lisica i zec? Hoće li lisica pojesti zeca?“
"Ne, neće. Životinje koje čitaju i dolaze u biblioteku ne mrze druge životinje, ne love ih, naprotiv, druže se s njima. Knjige nas liječe od mržnje prema drugim bićima, uče nas da ih poštujemo i volimo.“
Ispred njih je, iz jednog grma, iskočilo nekoliko zečića s torbacima na leđima iz kojih su virile slikovnice. Zastali su, učtivo pozdravili Zlatku i Adija i produžili dalje.
"Da li su zečići krenuli u biblioteku?“ pitao je Adi.
"Naravno“, odgovorila je Zlatka, "jutros je stiglo nekoliko novih slikovnica sa bajkama braće Grim, pa su oni požurili da ih uzmu na čitanje.“
Iz visoke krošnje se spuštala vjeverica, u njenom torbaku je bilo nekoliko knjiga, zastala je, mahnula im i skočila na obližnju granu.
"Idem u biblioteku da potražim "Alisu u zemlji čudesa“. Nadam se da ju je onaj lijeni jazavac vratio“, rekla je vjeverica pa nastavila da skače sa grane na granu. Uskoro su vidjeli nekoliko miševa s knjižicama koje nisu bile veće od lješnjaka, oni su trčali po suhom lišću da što prije stignu u biblioteku.
Adi i Zlatka su sve dublje ulazili u šumu a onda su, na jednom šumskom proplanku punom bijelih gljiva sa širokim klobucima i niskih žbunova slatkih borovnica, naglo zastali: nedaleko od njih, u visokoj travi, spavao je ogroman medvjed. Hrkao je glasno, kao da je upao u zimski san. Adi se prepao, počeo se tresti od straha, jer je medvjed spavao otvorenih usta iz kojih su virili oštri bijeli zubi. Zlatka se počela smijati.
"Ha, ha! Vidi ga, najeo se borovnica pa zaspao. Ne boj se. To je medvjed Mirko, prava dobričina i najvredniji član biblioteke šumskih životinja.
"Ako je tako, onda ga se više ne bojim“, odahnuo je Adi.
"Samo treba polako proći kraj njega da se ne probudi“, rekla je Zlatka.
"Adi je na prstima prošao kraj medvjeda. Ovaj je mirno spavao na debeloj knjizi i stalno se oblizivao i mljackao, kao da jede med. Kada su stigli na kraj proplanka Zlatka je rekla:
"Sada smo blizu našeg cilja, ostalo je još samo stotinjak koraka do pećine. Odavde počinje staza koja vodi ravno u biblioteku.“
"Sačekajte i mene“, povikao je medvjed koji se u tom času probudio, zgrabio je iz trave debelu knjigu koju je koristio umjesto jastuka i trapavim hodom krenuo za njima.
"Da se upoznamo, ja sam Mirko“, rekao je medvjed i stegnuo Adijevu desnicu svojom velikom šapom.
"Veoma mi je drago što smo se upoznali“, rekao je Adi.
"Volim čitanje više od borovnica“, rekao je Mirko, "upravo sam pročitao prvu knjigu enciklopedije "Šumske životinje“ pa sam krenuo po drugu, koja je još deblja. A poslije toga namjeravam čitati "Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ književnice Ivane Brlić Mažuranić.“
"U našoj biblioteci nema tih knjiga, ali kada krenem u grad ja ću ih obavezno potražiti“, rekao je Adi.
"Čuo sam da su odlične“, odgovorio je medvjed.
Sada su sve troje krenuli uskom stazom koja je vodila do biblioteke. Medvjed Mirko nije zatvarao usta, pričao je Adiju o svojim smiješnim čitalačkim zgodama.
"Jednog dana sam se popeo na krušku da pročitam roman u kojem je glavni junak putovao brodom preko Jadranskog mora“, mljeo je Mirko svojim dubokim glasom, "plovidba je trajala danima, more je bilo mirno i glavni junak nije doživio ni jednu pustolovinu. Ja sam se čitajući uspavao i okliznuo sa grane. Pao sam s kruške na zemlju i sav ugruhao. Srećom da je knjiga ostala čitava, ni jedan list se nije pocijepao.“
"Ha, ha, ha!“ smijao se Adi.
"Hi, hi, hi!“ kikotala se Zlatka.
Staza je vodila do stjenovitog brežuljka u čijem podnožju su, između dvije visoke jele, ugledali taman pećinski otvor.
"Stigli smo“, rekla je svečano Zlatka.
Sve troje su zastali. Adi je bio neobično uzbuđen, nikada prije nije bio na tom mjestu, nije mogao ni zamisliti da se u šumi, na putu između njegove kuće i škole, nalazi velika pećina a u njoj biblioteka šumskih životinja. Prostor ispred pećine je bio obasjan jarkom svjetlošću, snažni sunčevi zraci su se probijali kroz grane visokih jela i padali na tlo, na divlje ruže s blijedoružičastim cvjetovima opojnog mirisa. Na jednom truhlom panju su rasle gljive s crvenim klobucima. Jato šarenih leptira je letjelo iznad listova zelene paprati. Vladala je svečana tišina, kao pred školsku priredbu, kada se očekuje da djeca recitiraju najljepše pjesme. Ptice su umilno cvrkutale, slavuj nije prestajao sa zanosnom melodijom. Nekoliko golubova je proletjelo iznad Adija, nosili su knjige u kljunovima u uletjeli u pećinu. Iz grma lijeske je izašla lisica, i ona je u svojoj torbi nosila knjigu.
Adi je bio nestrpljiv da uđe u biblioteku. Zlatka je skočila na njegovo rame i tiho rekla:
"Vrijeme je da uđemo unutra.“
"Konačno“, rekao je Adi i klecavim korakom krenuo za golubovima i lisicom. Srce mu je snažno udaralo od uzbuđenja.
"Uvijek se radujem novim knjigama!“ uzviknu je medvjed Mirko i pošao za njima.
Sve troje su prošli kroz pećinski otvor i nakon nekoliko minuta stigli do teških drvenih vrata. Bila su zatvorena, na njima je stajao natpis: Biblioteka šumskih životinja, a ispod natpisa je bila pričvršćena metalna halka. Adi se zadivio lijepo urezanim slovima na drvenim vratima.
"Natpis je urezao djetlić Ešo“, rekla je Zlatka, "majstor za umjetničku rezbariju u drvetu.“
Medvjed Mirko je snažno udario metalnom halkom. Zastali su časak-dva a onda su se vrata širom otvorila. Ispred njih je, s naočalama na kljunu, stajala stara sova.
"Dobro došli dragi moji“, rekla je sova i naklonila se.
"Ovo je naš prijatelj Adi, veliki zaljubljenik u čitanje i knjige“, rekla je Zlatka.
"Ja sam Zada, glavna bibliotekarka“, rekla je sova.
"Oh, kako sam uzbuđen i sretan“, rekao je Adi i zagrlio sovu.
"Adija sam upoznala na šumskom putu, išao je iz škole i čitao pjesmu ,, List na putu“, pa sam odlučila da ga dovedem u našu biblioteku“, rekla je Zlatka.
"Uvijek se obradujem kada sretnem osobe koje vole čitati knjige“, rekla je bibliotekarka Zada.
"Bilo bi lijepo da našem gostu na početku ispričamo nešto o biblioteci, kako je sagrađena i kakve knjige se u njoj nalaze“, rekao je medvjed Mirko i snažno pljesnuo šapama.
Bibliotekarka Zada je skočila na svoj sto, širokim sivim krilima gurnula naočale na kratkovide oči, i počela pripovijedati:
"Biblioteka je sagrađena davno, u vrijeme kada šumske životinje nisu štampale knjige, nego su ih prepisivale krilima, šapama i kljunovima, a umjesto papira su koristile suho lišće, koru drveta, glatko bijelo iverje. Mastilo se tada pravilo od tamnog soka borovnica i divljih kupina, a pera za pisanje od dugih repova fazana i paunova. Danas se knjige za životinje štampaju na finom bijelom papiru u podzemnim štamparijama. Biblioteku su sagradile sve šumske životinje zajedničkim radom: medvjedi su kopali zemlju, dabrovi sjekli drvenu građu, srne prenosile građevinski materijal, djetlići rezbarili vrata i prozore a ptice slagale knjige na police. U biblioteci se nalaze knjige koje su napisali ljudi ali i one koje su napisale šumske životinje. Ima ih jednak broj, jer i među životinjama ima dobrih pisaca. Najčešće ih donose ptice selice, jer lete na sve strane svijeta, samo one za nekoliko dana mogu preletjeti sinje more i visoku planinu, i preći sa jednog na drugi kontinent.“
"Oh, koliko je ovdje knjiga“, uzdahnuo je Adi, "u našoj školi ima samo jedan ormar s desetak knjiga.“
"Pogledaj okolo, bezbroj polica s puno, puno vrijednih knjiga“, rekao je medvjed Mirko.
Bibliotekarka Zada je popravila naočale na kljunu i nastavila:
U biblioteci se nalazi nekoliko prostorija. U ovoj, najvećoj, su police s knjigama, veliki sto za glavnu bibliotekarku i manji za pomoćnu, našu Zlatku. Životinje ovdje pregledaju knjige, traže osnovne informacije o njima, slušaju preporuke glavne bibliotekarke i uzimaju ih na čitanje. Knjige se mogu zadržati na čitanju samo nekoliko dana, a ako neki od članova biblioteka zaboravi da ih vrati, kreje polete do njegovog stana i podižu strašnu graju; tako se ne može desiti da se knjige izgube, da stradaju od hrane, pića, prašine i vlage. U biblioteci postoje još i dvije sporedne prostorije, u jednoj je klub čitalaca, tu se čitaju knjige i raspravlja o njima a druga, sporedna, služi za književne večeri. U njoj šumski književnici i književnice predstavljaju svoje pjesme, priče, romane, bajke.“
"Predlažem da Adi razgleda biblioteku“, rekla je Zlatka.
"Ja sam svim srcem za taj prijedlog“, obradovao se Adi.
"Pokažite mu biblioteku vas dvoje, ja ću ostati za svojim stolom da završim spisak novih knjiga“, rekla je bibliotekarka Zada.
Adi je u društvu Zlatke i Mirka krenuo u obilazak biblioteke. Hodao je između polica s knjigama, često je zastajao, uzimao knjige, čitao naslove, pregledao korice, otvarao ih, prelistavao. Mirko je dohvaćao knjige sa gornjih polica i hvalio se kako jedini on u šumi može odjednom ponijeti stotinu knjiga. Adi i Zlatka su se smijali njegovim šalama. U biblioteci su zatekli mnoge životinje koje su stigle prije njih da pozajme knjige. Golubovi su tražili slikovnicu ,,Bajka o Žar ptici“, lisica je prelistavala knjigu ,,Patuljak vam priča“, srna se odlučila da uzme na čitanje ,,Pustolovine Toma Sojera“ , vjeverica ,, Baštu sljezove boje“ a jež ,, Vezeni most “.
Zlatka je pokazala Adiju dvije knjige koje su jedna do druge stajale na polici. Na prvoj je bio naslikan dječak s bujnom kovrdžavom kosom kako bere pečurke a na drugoj medvjedić koji bježi od roja bijesnih pčela.
"Prvu knjigu "Rani jadi“ s dječakom na koricama je napisao čovjek Danilo Kiš, a drugu knjigu "Pustolovine hrabrog Mirka“ s medvjedićem koji pčelama krade med je napisao medvjed Orkan“, rekla je Zlatka.
"Ha, ha, ha!“ smijao se Adi.
"Ha, ha,ha! Za sve je kriv moj otac Orkan, pisac i šaljivdžija“, rekao je medvjed Mirko kroz smijeh.
Kada su obišli cijelu biblioteku Adi, Zlatka i Mirko su se vratili za sto glavne bibliotekarke.
"Adi, kako ti se sviđa biblioteka šumskih životinja?“ pitala je bibliotekarka Zada.
"Biblioteka je najljepše mjesto na svijetu. Danas je moj najsretniji dan u životu“, rekao je Adi. Njegovo lice je blistalo od sreće a oči svjetlucale kao žiške.
"Bila bi još ljepša kada bi imala barem jednu policu s teglama meda“, rekao je Mirko.
"Ha, ha, ha!“ svi su slatko smijali.
"Želiš li postati član naše biblioteke i pozajmljivati knjige?“ upitala je Adija bibliotekarka Zada.
"Bio bih jako sretan“ rekao je Adi.
"Koju ćeš knjigu uzeti na čitanje?“ pitala je Zlatka.
"Želio bih roman "Kekec na vučjem tragu“ kojeg je napisao Josip Vandot“, rekao je Adi, zapao mi je za oko dok sam obilazio biblioteku.
Zlatka je odmah poskočila, zalepršala krilima i odletjela do udaljene police. Za tili čas se vratila. U kljunu je nosila knjigu na kojoj su, na šumskoj stazi, jedan nasuprot drugog, stajali dječak sa zelenim šeširom i vuk sa iskešenim zubima. Adi je uzeo knjigu i privio je na prsa. Bibliotekarka Zada je u debelu knjigu na svom stolu zapisala njegovo ime, naslov romana i datum pozajmljivanja.
"Nadam se da ćeš uživati u čitanju“, rekla je Zada.
"Jedva čekam da dođem kući i počnem sa čitanjem“, rekao je Adi.
Bilo je vrijeme da se Adi rastane s društvom u biblioteci. Već dugo se zadržao na putu od škole do kuće i znao je da će se majka brinuti. Stavio je novu knjigu u svoju torbu i zagrlio prijatelje, medvjeda Mirka i bibliotekarku Zadu. Zlatka je željela da se oproste tek kada ga isprati na šumski put, odakle će Adi sam krenuti kući. Adi je bio tužan, niz lice su mu krenule suze.
"Nemoj plakati, sigurna sam da ćeš nas opet posjetiti“, rekla je bibliotekarka Zada.
"Ja ću te čekati na proplanku s borovnicama, i neću više spavati“, rekao je medvjed Mirko.
"A ja ću te čekati na putu od škole do kuće“, rekla je Zlatka.
Adi je izašao iz biblioteke sav sretan što je stekao nove prijatelje. Mirko i Zada su izašli za njim, ali i druge životinje koje su se zatekle u biblioteci. Na rastanku su mu pružale svoje šape, krila, kandže, papke. Zlatka je skočila na njegovo rame i njih dvoje su krenuli nazad kroz šumu, uskom grbavom stazom. Sve životinje su stajale kraj pećinskog otvora i dugo mahale za njima. Adi i Zlatka su požurili pokraj starih hrastova koji su imali debelu hrapavu koru. Poslije su prolazili kraj stabala lipe, jasena, breze, graba. Šuštalo je suho lišće pod njegovim nogama. Hučao je vjetar u krošnjama drveća. Bilo je mračno u šumi ali se Adi nije nimalo plašio, bio je siguran da će Zlatka lahko naći put do njegove kuće. Cijelo vrijeme su razgovarali o prijateljstvu, o biblioteci, o čitanju knjiga.
Kada su izbili na šumski put Adi se ražalostio. Bio je tužan što se mora rastati sa Zlatkom.
"Kada ću te ponovo vidjeti? Kako ću pronaći put do biblioteke šumskih životinja?“ pitao je Adi svoju prijateljicu.
"Veoma lahko“, rekla je Zlatka, "dovoljno je da na šumskom putu naglas izgovoriš stihove nekog od pjesnika za djecu: Šukrije Pandže, Branka Ćopića, Advana Hozića, Nasihe Kapidžić-Hadžić, Šime Ešića, Vesne Parun, Luke Paljetka, Ismeta Bekrića, Gustava Krkleca, Bisere Alikadić, Enesa Kiševića, Džemaludina Latića, Alije Hasagić Dubočanin, Mirsada Bećirbašića, Ivice Vanje Rorić, Velimira Miloševića, i ja ću odmah doletjeti da se vidimo i da ti pokažem put do biblioteke šumskih životinja.“
Adi je snažno zagrlio Zlatku. Njeno malo srce pod toplim perjem je udaralo brzo i jako. Na rastanku ga je nježno kljucnula u nos, raširila krila i poletjela na najbližu granu. Mahnula mu je posljednji put i izgubila se u lišću. Adi je torbu s knjigama prebacio na rame i požurio kući.