Ne tako davno, imala sam priliku na par mjeseci biti “pravi školski bibliotekar”.
Bila sam na zamjeni kolege koji je u tom periodu odsustvovao s posla.
Tako sam prvi put otkako sam zaposlena, a tome ima evo 20 dugih godina, u ulozi bibliotekara ušla u našu školsku biblioteku.
Od ranije sam kroz ovu prostoriju “prolazila” prilikom razmjene knjiga ili zaduživanja istih, koje sam povremeno uzimala za svoju djecu , za redovnu školsku lektiru. Nikada nisam obraćala pažnju na prostor u koji sam do tada ulazila, niti sam se pitala može li to sve biti drugačije, ljepše, maštovitije …
Tog dana, prvog na novom radnom zadatku, moju pažnju privukle su prašnjave stare knjige koje sam još kao dijete čitala u istoj školi .
Iskrzani, požutjeli papir I izblijedile korice nekih naslova vratile su me u djetinjstvo.
Bože, koliko sam se radovala svakom naslovu koji smo dobivali kao zadatak školske lektire. Sjećam se “Pinokija“ jer sam idući kući od škole sa drugarima pročitala skoro 30 stranica. Neravan asfalt mnogo puta bio je razlog da skoro posrnem, čitajući, ali vjerovali ili ne ... hodala sam i čitala. I ne samo ja već svi mi, a usput bi razmjenili i poneku rečenicu vezanu za sadržaj koji trenutno čitamo.
Gledam taj požutjeli list i naslov “Pinokio” i razmišljam koliko je vremena prošlo i koliko sam ostarjela… kao i stari “Đepeto”, pomislih sa sjetom.
Na trenutak me obuze nostalgija za tim danima. Koliko dugo nisam pročitala ništa?! Zadnji naslov “Molim te,pazi na mamu” autora Kyung-Sook Shin, i onda poduga pauza, prvenstveno zbog mnogih obaveza supruge, majke, kćerke, nastavnice, volonterke…
A sad, evo me ponovo u svijetu knjige i mašte.
Znam da ću kao bibliotekar tu biti kratko vrijeme i šta učiniti?
“Da li djeca često dolaze u našu biblioteku?” – pitala sam radne kolegice.
– Onako, povremeno, dolaze uzeti knjigu, zamjeniti i to je to!
Neke radionice? Imaju li nešto takvo? upitah. Nisam dobila odgovor.
Svjesna da živimo u digitalnom dobu i da je knjigu, priču, pjesmu, crtež zamjenio displej mobitela ili računara, zapitala sam se:
“Da li ih je još uvijek moguće zainteresirati za čitanje? Da li je moguće zamjeniti ulogu mobitela I knjige ? Da li im je moguće probuditi maštu, emociju za čitanjem, osjećaje I volju koja će da traje…?”
Kratko nakon toga, u meni je “kliknulo” .
Brzo sam došla na ideju da prije svega uredimo prostor I napravimo pravu čitaonicu. Pozvala sam neke učenike koji su željeli da budu dio ovog projekta i zajedno smo obojili zidove naše nove biblioteke, I ispunili je vedrinom i šarenilom.
Pri odabiru nisam uključila samo “čitače”, već i one koji su čitali samo kada moraju. Kroz razgovor s njima sam to saznala. Nisu rado čitali, a kako rekoše neće ni nakon ovoga. Čitaju zato što se to od njih očekuje i to su uglavnom školske lektire.
Malo pomalo sprijateljila sam se sa “malom rajom”, a naša biblioteka počela je “disati” – Zidovi više nisu bili tužni i prazni. Odlučili smo da ih “oživimo” fotografijama i citatima poznatih pisaca. Dok smo pisali citate , fotografije pisaca smo lijepili na panoe, a njih kačili na zid. Sati su prolazili, a djeca su predlagala : “A, da dodamo i njihova poznata djela ?”, “Da napišemo imena nama najpoznatijih?”,”Da pobrojimo neka djela, pronaći ćemo na internetu?!”– Super ideja, spremno sam dočekala, samo znače li nam nešto djela ako ne znamo o čemu se radi?!
– Da se podjelimo, pa čitamo, a na nekoj od slijedećih radionica jedni sa drugima djelimo svoje utiske?
“A kako ćemo čitati? Dali na internetu ili u biblioteci?“
– Pa za početak ćemo se poslužiti onim što imamo ovdje, a kasnije to možemo proširiti i poslužiti se internetom – bila je moja odluka.
Složili smo se oko ideje, koja je bila i više nego prihvatljiva, a ja sam moram priznati bila i pomalo skeptična. I tako je počelo…
Dani su prolazili, a djeca su jedva čekala priliku da se pojavim u biblioteci, gdje bih sama provela vrlo kratko vrijeme. Odmah, po mom dolasku, pristizali su jedno po jedno iz učionica, sa željom da nastavimo o temi koju smo ranije započeli, a tema je bilo...priča je bilo…pjesmica, smijeha I radosti. I moj Pinokio je došao na red…
Pričali su… svako o onome što mu se najviše dopalo u pročitanom djelu. Nevjerovatna su bila razmišljanja tih malih pametnih glavica starih tek desetak godina.
Kroz igru su toliko toga rekli i naučili da ni sami nisu bili svjesni koliko su novih informacija usvojili. Po uređenju interijera, složili smo knjige. Zajedno smo zaključili da su mnoge tužne jer dugo nisu imali nove prijatelje. To smo odlučili promjeniti, razveseliti i nas, i knjige…
Neko od učenika predložio je da pokrenemo akciju: “Daruj novu knjigu, podmladi biblioteku”. Akciju smo proveli među učenicima.
I vrlo brzo, police biblioteke postale su bogatije za mnoge nove naslove, a uveliko je porastao i broj čitalaca I prijatelja knjige.
Dani su prolazili a naše vrijeme u biblioteci bilo je veselo i radno… Panoi “iscrtani” nekim novim izrekama i porukama, a vrlo brzo poslije toga javila se želja za takmičenjem u čitanju.
Obzirom da smo imali priliku ugostiti naše prijatelje pisce, odlučili smo da to bude naš sugrađanin i da da ga svi zajedno iznenadimo sa pjesmicama i pričama iz njegovih knjiga koje su donedavno samo stajale na policama, a sada su već “oživjele”. Takmičili su se učenici naše škole ko će više naučiti pjesmica, ko će više priča zapamtiti I ko će više mašte donijeti pri prepričavanju… Svoje uspjehe o broju pročitanih priča i pjesmica počeli su sami bilježiti na svoje razredne tabele naše biblioteke.
Ubrzo, na zidovima više nije bilo mjesta. Lica djece su bila ozarena i sretna… a zadovoljstvo koje sam i ja osjećala, nisam krila.
Ta malena djeca danas završavaju ili su već završila osnovnu školu.
I danas se rado sjete tih veselih i aktivnih dana u našoj biblioteci čitaonici. Sjećanje na te dane inspirisalo me za ovu priču.
Danas je školska biblioteka jedna lijepa oaza mira koju vodi kolegica bibliotekarka. Naši veliki dječaci i djevojčice putem digitalizacije sa svojim nastavnicima čuvaju književnost i njeguju čitanje.
Da li se takmiče u tome? – Pa, ne baš, ali se trude uživati na način na koji to oni najbolje znaju.
Sami kreiraju materijale, pišu pjesme i priče, osmišljavaju predstave I još uvijek imaju volju… ono što sam im poželjela i na samom početku ove priče. Istina, ljubav prema čitanju u njihove glavice od najranijih dana utkale su njihove učiteljice. Vremenom, voljom naših bibliotekara, želja za čitanjem raste ili jenjava. Uz razne projekte police naših biblioteka se popunjavaju, a spremnost i volja za sticanjem znanja sve više zavisi od cjelokupnog društva, ne pojedinaca!