Često u prolazu preko Gradske otoke u Bihaću, dok žurim na početak nastave u pola devet, jer uvijek kasnim, ili se vraćam negdje iza podne, u moru djece, u grupama srednjoškolaca što se u hodu bave problematikom obimnosti gradiva ili profesorskog nezaumijevanja, među srednje visokim glavama, sretnem čika Nedžada. Njegov hod uvijek prepoznam preko Smaragdnog mosta kao ujednačen, pomalo pognute figure, ali uvijek nasmijanog i smirenog lica, baš kao prije četiri i pet godina u nevelikoj, tihoj prostoriji prekoputa zbornice, našoj školskoj biblioteci. Sa samog ulaza, iza njegovih leđa vidjelo se cijelo jedno maleno prostranstvo nastalo vremenom, poput slojeva pijeska koji dugoročno izgrade veliku pješčanu obalu. Tako se tačno znalo sa koje je strane lekira za one koje još podučava učiteljica, a sa koje za one koji sad iz časa u čas mijenaju nastavnike i uče o svijetu oko sebe iz ugla književnosti, matematike, biologije ili umjetnosti. Knjige su uredno poredane po zajedničkim izdanjima, strani su autori odvojeni od domaćih, red bijelih korica abecedno poredanih imena autora iznad je knjiga sa ljubičastim omotom starinskih korica. Omoti knjiga su zapravo najbolji izum u sferi čitanja i čitaoca svih vremena. Oni su, ako bismo bolje razmislili, bolji izum od današnjih elektronskih čitača, jer štite ivice od prašine i eventualnih oštećenja, a pružaju dvostruki izgled korica jednog izdanja.
Tu baš ništa nije bilo kao u ostalim prostorijama naše stare škole. I pod koji je, reklo bi se, svuda bio isti, ovdje je bio manje oštećen, jače sive boje, nikad nečist. I onaj stari kompjuter, debelog trbuha, imao je nešto svoje, kao da je odbijao znati u kojem se periodu nalazi, koji je dan, koja godina. Tanke zelene zavjese štitile su našu malu tvornicu misli od toplote i prevelike svjetlosti. Za mene je naša školska biblioteka bila jedini prolaz u stvarni svijet, daleko od konvencionalne nastave i obaveznih lektira. Bila je to moja omiljena prostorija pa sam, tražeći razlog da je što više posjećujem, često uzimala knjige, nekad i više njih, nerijetko ih ne završivši do kraja, ali uvijek sa željom da mi što veći broj njih prođe kroz ruke, da ne bude knjiga kojoj makar ne znam radnju i autora. Razočaravajuće je bilo kad nam naša učiteljica Senka, svojim vrijednim naboranim rukama, na kojima je iznijela generacije sada zrelih ljudi, donese tačno dvadeset i pet knjiga istog naslova, koje moramo pročitati za dva mjeseca, ostavljajući nam tako nula razloga da sami odemo i, iako nametnutog izbora lektire, odaberemo već odabranu knjigu, ali time i posjetimo biblioteku. Možda je zato biblioteka često bila sama. Bez dječijeg glasa. Ona i čika Nedžad, nekako su već ličili jedno na drugo. Tihi i odmjereni, bili su pravi primjer kako čovjek i okolina preuzimaju osobine jedno drugog. Čini mi se, da je neko drugi došao na njegovo mjesto, pobunile bi se stranice na policama protiv stranca koji im se tiho približio i ušao im u svakodnevnicu. Jer, za brigu o knjigama potrebna je ljubav koja pokreće i neumorno skidanje slojeva prašine
Ponekad se pitam, u kakvom je stanju ta moja prva kutubhana sad. Radi li još uvijek do dva, nisu li joj dodijelili novu prostoriju, jesu li joj obnovili fond?
I tako razmišljam, kakva je budućnost biblioteka, kućnih, školskih, gradskih, univerzitetskih, malih i velikih, modernih i onih klimavih polica. Hoće li nam i one, kao i pisma, kao i razglednice, telefonske govornice, postati stvar prošlosti, ono što se uz neki tanki sloj nostalgije spomene uz kahvu, pa isčezne čim nam u ruke dopadnu mobiteli. Hoćemo li više ikad živjeti u svijetu naoštrene olovke i sjajnog bijelog papira, zanemarujući činjenicu da funkciju bilježenja imamo uvijek uz nas. Jesmo li postali ljudi na baterije?
Ipak, ne postoji zdravija okolina za napredak, od one gdje je čovjek okružen knjigama. Gledajući najveće i najljepše biblioteke u europskim i svjetskim metropolama, a često su i same, zbog svojih izgleda, turističke atrakcije, razmišljam šta je, osim bijelih visokih stropova, raskošnog osvjetljenja i polica asimetričnog izgleda, razlika između njih i onog mog malenog, prvog prozora u svijet, u Đačkoj ulici u Bihaću. I jednima i drugoj, ćelija je ista. Osnova je ista. Knjiga. A ostalo je do nas, koliko smo mi zainteresovani za pogled na svijet svakog od autora sa police, koliko nas zanima šta nam je svaki od njih, u svojoj epohi, htio reći. Naše biblioteke mogu više! One mogu biti takav pokretač, takva povoljna sredina za uzgoj mladih ljudi potkovanih znanjem. Potkovan znanjem i obrazovan dva su nažalost, danas kad se i diploma može kupiti, dva različita pojma. U školskim bismo bibliotekama trebali oživjeti umjetnost čitaonica, tihog upijanja riječi po riječi, jer, ako je pisanje umjetnički izražaj autora, onda je i čin razumijevanja jedan vid umjetnosti, onako individualne, svakome na svoj način poznate. Trebalo bi školsku biblioteku iskoristiti kao prostor za radionice, predavanja koja ne pripadaju formalnom obrazovanju. Na taj bi se način oživjele, omasovile im posjete i djeca ih ne bi posmatrala samo kao prostorije pune knjiga. U tome, kao u svakoj revoluciji i reformi koja je zaživjela, učestvujemo svi. I učitelj, i nastavnik, i profesor, i roditelj, i učenik , student, i direktor. Ne zavise one od novca, već isključivo od volje pojedinca kojem su ostavljene u emanet. A biblioteka je zaista, velik emanet.
U školskim se bibliotekama rađaju genijalci. Pisci. Naučnici. Vjerujem da sve ponovo može početi iz jedne male školske biblioteke. Vjerujem da se nova revolucionarna ideja, poput Tesline struje, može roditi u mirisu starog papira. Često ćemo se pronaći u situaciji da kritikujemo nagli razvoj tehnologije i njenu primjenu u svim poljima, ali zaista, i razvoj tehnologije, veliku popularnost određenog broja ljudi na društvenim mrežama, moguće je iskoristiti u svrhu promocije školskih biblioteka. Ako ćemo radije, a pokazalo se da hoćemo, kupiti vodu koju fotografiše i objavljuje cijeli Instagram, zašto upravo ne iskoristiti Instagram za vraćanje sjaja našim bibliotekama?
Zašto ne bi prirodna inteligencija nadmudrila vještačku?
Pokazalo se da su knjige i biblioteke kroz historiju često gorjele. Znali su osvajači i agresori da je čovjek bez znanja čovjek bez sjećanja, bez sjećanja je čovjek bez historije, a bez historije, čovjek je bez budućnosti. I tako se u našim bibliotekama suočavaju prošlost i budućnost, okupljene oko sadašnjosti kao pozicije iz koje nema povratka, a svaki se pogrešan korak plaća korakom unazad. Sve dok na školske biblioteke budemo gledali kao na depoe knjiga, dok ih sami budemo bez vatre palili u mislima, pravit ćemo korake nazad. Školske biblioteke, upravo zbog ciljne grupe kojima su namijenjene, djece, možda su i bitnije od onih većih i bogatijih, jer odgajaju nove generacije, a činjenica je, da nema generacije koju druga nije smijenila. Moramo početi na njih gledati kao na plodno tlo za uzgoj najbolje sorte novih generacija. Mogle bi biti mjesto sastanka, mjesto inspiracije, mjesto nastanka mladih ljubavi i novih priča koje mijenjaju svijet.
„Moja domovina je moja biblioteka.“, rekao je Erasmus Rotterdamsky. Koliko nas danas smatra biblioteku domovinom i domovinu bibliotekom? A oboje je istina.
Tako mi često misli odlutaju kad u masi preko Gradske otoke, skoro uvijek na istom mjestu, jer smo, čini mi se, oboje srasli s navikama, sretnem čika Nedžada, školskog bibliotekara koji mi uvijek vrati sjećanje na dane osnovne škole, kad mu je bilo drago da mu se pokuca na vrata i zatraži nešto novo za čitanje. Tako mi često misli odlutaju dok idem u susret novim školama, idejama i mislima. Često odlutaju na sami početak. U malenu školsku biblioteku.