Desi se nekad, u nekoliko generacija, u familiji, naiđe neko blesavo čeljade da voli knjigu.
Potpuno nejasno i neočekivano zavoli knjigu.
I, još uz to, ako je to čeljade žensko, onda je ludost potpuna.
Elem, u mojoj porodici takvo ludo čeljade bila sam ja.
Najviše sam voljela da se zavučem u biblioteku, tamo zaronim u čudesni svijet knjiga i izgubim pojam o vremenu.
Voljela sam knjige.
A, i one, kao da su voljele mene.
Kao da su dolazile same pred mene, nalazila sam ih na "najnemogućijim" mjestima i
i, prosto, "gutala" ih, ne birajući naslove, nego čitala sve što mi dođe pod ruku.
Posljedično, bila sam dobar đak, školske zadatke sam sa lakoćom rješavala.
I sve bi bilo super da sredina nije pomalo čudno gledala na to moje druženje sa knjigom.
Pa, čak i moja majka.
Čim bih dohvatila knjigu i izgubila se sa njom u sobu, moja majka bi me odmah našla i začas bi mi nalazila nekog posla.
"Ih, cura, pa sjedi!
Kakvo je "cursko" da se sjedi?
Tamo posla preko glave, a ona sjela!"
I, brzo bi me dizala od knjige da uradim neki sitni poslić, jer nije "cursko" da se besposleno sjedi, nego radi.
Naravno, sjedenje sa knjigom je bilo "besposličarenje", da sam uzela neko heklanje ili pletenje, pa hajde, de, nego knjigu, cccc.
Al', moje "blesave" navike čitanja nije mogao niko iskorijeniti.
Čim uradim "poslić", ja opet, sjedi za knjigu, pa čitaj...
I, tako prođoše godine.
Meni sa glavom "zabodenom" u biblioteku.
A, onda sam postala mama...
Ljudi moji, ja danas čim sjednem da nešto pročitam ili napišem, eto ti Damice!
Sto zahtjeva ima: te, gladna je, te, dosadno joj je, te, piški joj se, te, kaki joj se...
Sto zahtjeva, samo da ja ostavim knjigu i čitanje!
Tačno nekad pomislim da su ona i moja mama u nekom u tajnom dogovoru, da me odvoje od knjiga...
I, tačno me nekad zapeče savjest kad sjednem da čitam.
Sve nešto kontam ima nekog posla da se radi, a ja sjedim.
I, onda, šta ću, jadna, nađem sebi nekog posla, bilo kakvog, da napravim balans, jer nije dobro ni u "knjigama" previše biti, nego, 'nako, pomalo, biti i domaćica i načitana žena.
Ne valja u životu "pregoniti" ni sa čim, pa ni sa knjigama.
Tako ti je to…
***************************************************************************
I tako, kotrljaju se dani, ponekad šareni, blistavi i svijetli, a ponekad sivi.
Idu. Nose u nepovrat. Čini mi se juče još sam bila dijete, a danas ja sjedim sa svojim djevojčicom i gledam je kako raste, kako se izmiču trenuci i stvaraju neki novi...
Juče je dobila dugo očekivane knjige. Poput najljepšeg poklona nosila ih je po kući i pokazivala svima ponosno.
Podsjetila me na mene u nekom davnim vremenu, kad je život bio plav.
Sjetila me svih onih dana kada sam sa žarom i nestrpljenjem odlazila u biblioteku i satima prebirala po njima. Tog ljeta i tata mi je kupio neke knjige, a ja sam ih svakodnevno mirisala, pobožno prelistavala i čuvala kao oči u glavi. Nekako, kao da sam tada postala svjesna da su knjige nešto što je samo moje i ničije drugo. I bila sam srećna i beskrajno ponosna, zbog toga što sam zagazila na novu stepenicu u mom životu...
Gledam je, kako nosi one knjige, razdragana i ponosna.
Kažem: "Otvori knjigu."
Ona gleda u mene povjerljivo, širom otvorenih očiju.
"Sad ću ti otkriti čaroliju. Primakni se knjizi. Jel' osjetiš kako miriše?"
"Osjetim", kaže.
"Na šta?", pitam je.
"Na znanje miriše knjiga, mama."
Grlim je.
"Bravo, lutko pametna".
Sad zovem i Nasljednika.
"Dođi i ti da ti otkrijem čaroliju.
Pomiriši knjigu."
Nasljednik priđe, zaburi nos u knjigu, očekujući čaroliju.
Odjednom poče kihati.
Jednom, dvaput, triput ...
Deset puta.
"Nema čarolije.", kažem tužno.
"Ti si alergičan na knjigu."
I, tako. Prolaze dani.
Voljela bih da Damica nastavi vjerovati u čaroliju sa knjigama.
Ako bude vjerovala, znam da će joj se otvoriti stotine novih vrata i novih svjetova.
Dovoljno je samo otići tu, blizu, do biblioteke.
Znam da ona danas nije baš posjećeno mjesto.
Ali, ko zna?
Možda će čarolija knjige biti dovoljno jaka, da je uvuče u svoj čarobni svijet, po kojem ja i dan danas lutam i često pomislim da još uvijek ne znam gdje sam?