Kako se zove kuća u koju ulaziš kao slijepac, a izlaziš sa dobrim vidom?
Kuća pločica
Ova zagonetka zapisana je klinastim pismom na glinenoj pločici iz starog Sumera, a datira iz 1921.p.n.e. Nije teško pogoditi da je Kuća pločica preteča današnjih biblioteka, a bibliotekari su zvani „Ljudi od ispisanih pločica“.
U Egiptu pisana riječ je bila toliko cijenjena, a knjige su tretirane kao božanstva, da su čak imale i svoje zaštitnike, Tot i Sešat. Na ulazu u biblioteku faraona Ramzesa II (13. stoljeće prije naše ere) pisalo je „Klinika za dušu“.
Čuvena Aleksandrijska biblioteka, izgrađena u 3. st. p.n.e. na vrhuncu svog razvitka imala je gotovo 700.000 svitaka na raznim jezicima -grčkom, latinskom, hebrejskom i egipatskom. Zapaljena je greškom u prvom stoljeću p.n.e. Druga po važnosti biblioteka iz helenističkog perioda, Pergamska biblioteka, nije dostigla slavu ni obim svoje prethodnice, Aleksandrijske biblioteke, ali ju je kao poklon, sa svih njenih 200.000 svitaka, Marko Antonije darovao Kleopatri u znak izvinjenja za uništenu Aleksandrijsku biblioteku koju je uzgradio Kleopatrin predak Ptolomej I 286.p.n.e.
Prva javna biblioteka u Rimu osnovana je po Cezarovom naređenju 33. god. P.n.e. i imala je dva raskošno uređena odjela – jedan za grčke, drugi za latinske knjige. Carevi August i Trajan podižu biblioteke u slavu svojih sestara ( Oktavija) i supruge (Ulpija), a bogati Rimljanin u očevu čast gradi Celzovu biblioteku u Maloj Aziji čije ostatke i danas posjećuju turisti iz cijelog svijeta. Aleksandar Makedonski sa svojih pohoda šalje zaplijenjene biblioteke svom učitelju Aristotelu, stari Egipćani svoje mrtve zamataju u papirusne svitke, tzv. Knjige mrtvih, vjerujući da im na taj način olakšavaju prelazak sa ovog na onaj svijet.
Šta se to desilo sa bibliotekama danas? U srednjem vijeku ljudi su gubili glave zbog knjiga, u opatijske biblioteke imali su pristupa samo malobrojni svećenici, i to samo oni čiji je zadatak bio da prepisuju knjige i raskošno ih ukrašavaju, pa ih onda takve poklanjaju vladarima cijelog svijeta u znak poštovanja prema njihovoj moći i prema moći knjiga. Jesu li građevine zamijenile knjige, pita se Igo u svom Zvonaru crkve Notre-Dame? Ako jesu, onda su u savremenom svijetu biblioteke zamijenile tržni centri sa raskošno osvijetljenim izlozima svjetski poznatih brendova. Sarajevska Vijećnica, u kojoj su studenti prije rata sate i sate provodili čitajući rijetke naslove koji se nisu smjeli iznositi iz biblioteke, pretvorena je u turističku atrakciju u kojoj se održavaju svečane sjednice ovim i onim povodom, sa gospodom u crnim odijelima i damama u svečanim toaletama, ali to sve skupa nema ni najmanje veze sa knjigama, i onim što je ta biblioteka nekad bila – nestalo naroda koji čita, pa nestalo i Narodne biblioteke.
Posebna priča su školske biblioteke, u prošlosti to su obično bili neki mirni, malo zabačeni kutovi škola u kojima rade nastavnice pred penziju, sa obaveznim pletivom u ruci, i radijem potišanim toliko da samo one čuju muziku i vijesti, a da nipošto ne smetaju časovima. Na velikom odmoru graja pred vratima biblioteke, djeca se naguravaju da što prije zamijene knjigu, radoznalo vire u tuđe knjige da vide „koju si ti dobio“. Rijetki od njih traže još jednu knjigu, pored one obavezne, neodlučni pred policama prepunim knjiga, prepuštajući se savjetima bibliotekarki.
Ako se posuđena knjiga slučajno ošteti, ili izgubi, onda učenici proživljavaju sličan strah kao dječak iz Andrićeve priče – šta će reći nastavnica, šta će reći roditelji, kako će nabaviti drugu knjigu. Takva briga usporediva je danas samo sa izgubljenim mobitelom, samo što su danas roditelji mnogo strožiji po pitanju izgubljenih gedžeta, jer je i cijena neusporedivo veća. A veća je i šteta, kad izgubimo mobitel, izgubili smo sebe.
Kakva je funkcija školskih biblioteka danas, ko radi u njima, s kakvim i kolikim fondom knjiga raspolažu, koliko su knjige na policama usklađene s važećim programom lektire, kolika sredstva se izdvajaju za nabavku novih naslova – jer knjige su osjetljive i krhke, napadaju ih vrijeme, vlaga, miševi, a ponajviše nemar ljudski.
Od 1998. godine, otkad radim u Cazinskoj gimnaziji, nijedna novčana tranša nije stigla isključivo za nabavku novih bibliotečkih naslova. Ne želim biti nepravedna, niti sam upoznata sa svim finansijskim transakcijama između moje škole i nadležnog Ministarstva, ali mislim da ne griješim kad kažem da o ovom pitanju nijedan ministar obrazovanja, a izmijenjalo ih se za mog vakta najmanje desetak, nije promislio ni 5 minuta. Bilo je nekih donacija u obliku knjiga, ali to su knjige koje se najčešće tiču rata u BiH i koje su pisali ljudi koji su bili sudionici tih događaja, ali to nisu pisci, pogotovo ne oni koji su uvršteni u obaveznu lektiru. Stizale su i knjige poznatih pisaca, bosanskih, bošnjačkih, i svjetskih (Rizo Džafić, Zilhad Ključanin,...). Kupovale su se knjige zaslužnih, i tematski podobne knjige, pamtim da nam je kao poklon gradonačelnika Cazina stigao primjerak Halilovićevog Pravopisa i Rječnika bosanskog jezika Dževada Jahića u više tomova. Vjerovatno je bilo još donacija, ja sam rad biblioteke pratila izdaleka, jer sve do ove školske godine nisam imala priliku raditi u njoj unatoč položenom bibliotekarskom ispitu u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu. Uvijek me sram kad pominjem taj bibliotekarski ispit, i kad na osnovu njega neko radi u biblioteci, jer taj tromjesečni kurs ne može zamijeniti redovno četverogodišnje studiranje svjetske književnosti i bibliotekarstva. Biblioteke pripadaju bibliotekarima, isto kao što u apotekama rade magistri farmacije, a ne priučeni medicinari. Zamislite da vam u apoteci umjesto aspirina daju apaurin, digla bi se hajka na kompletnu struku, a kad ti se učenik na času pojavi sa pročitanom Plautovom Škrticom, umjesto sa Molijerovom, ili kad bibliotekar ne zna razliku između libreta opere Hasanaginica i Isakovićeve drame Hasanaginica, onda ti kao profesorica književnosti imaš ozbiljan problem. Marinkovićeva Glorija je časopis koji se ne drži u biblioteci, Bilješka o piscu Julijane Matanović se nalazi na pozadini svake njene knjige, i tome slično.
“Pisarsko i knjižničarsko zvanje najstarija su intelektualna zvanja” ( M.Pelc) a mi se prema bibliotekarima odnosimo kao prema prosvjetnom balastu s kojim ne znamo ni kud bi, ni šta bi.Argentinski pisac Borhes i sam je bio bibliotekar, i dobio na upravljanje biblioteku sa preko 50.000 knjiga, a oslijepio. Sam je ukazao na tu ironiju života, koji se tako poigrao s njim. Za njega je raj bio jedna ogromna biblioteka, i čvrsto vjerujem da je tamo, usred prašnjavih, divnih knjiga, u toj drugoj dimenziji oči mu ionako ne trebaju.
Rad u biblioteci je najmanje stresan posao na svijetu, ili je to barem bio prije vremena digitalizacije, i za mene nema ljepšeg zanimanja. Možda nisam vješta pletilja, ali sam vješta s knjigama, s riječima takođe, prema učenicima koji posuđuju knjige odnosim se kao prema dobitnicima Nobelove nagrade, malo popričamo o knjigama, malo o vremenu, malo o priželjkivanom kraju godine. Potičem ih da “procunjaju” kroz police knjiga, da uzimaju i listaju knjige, makar ih ne vratili na njihovo mjesto, ne insistiram na krutim pravilima vraćanja u roku od dvije sedmice, ne poštujem pravilo o “najviše dvije posuđene knjige odjednom”, ne naturam im svoje favorite ali ih rado posavjetujem ako ne znaju šta bi čitali. Poštujem njihov izbor knjiga, ako žele čitati repera Frenkija, onda im nabavimo njegovu knjigu “Koraci” ili monografiju Mourinha. Moja generacija je obožavala Mirjam i Sidnija Šeldona, a “Ptice umiru pjevajući” je pročitao svako ko je znao čitati. Nije problem u ligt-literaturi, problem je ako cijeli život čitamo samo takve knjige, a još veći problem je ako ne čitamo nikako. Ili, kako bi Kiš rekao - nije opasno čitati mnogo knjiga, opasno je čitati samo jednu.
Zadatak i svrha školskih biblioteka jeste potruditi se da današnja djeca pročitaju više od jedne knjige. Zato u biblioteke moramo vratiti bibliotekare, neka se” ljudi od ispisanih pločica” bave svojim poslom, neka od biblioteka prave apoteke (za dušu).