Hramovi pisane riječi ili pak skladišta knjiškog fonda preusmjerena za školske i ine edukativne namjere već dugo su predmet kojekakvih potkusurivanja obučenih u ruho zbrinjavanja tehnološkog viška upitne stručnosti ili pak lucidno osmišljene birokratske hobotnice involvirane u dobro uštimani društveni aparat.
Posmatramo li biblioteku kao Borhesove heksagone, savršeno dimenzionirane arhitektonske replike “pčelinjih ruku” djela, zapitat ćemo se da li sa svojim moralnim kodovima možemo koristiti “jednokratni ključ” i izgraditi djelić stvarnosti zasnovane na pravilima za koje Kant navodi da su “suštinska za um”. Kako ćemo dekodirati sadržaj knjige, ako ne možemo razumjeti stvarnost u kojoj knjiga egzistira kao putokaz i “ključ dekodiranja”? Na koji način ćemo bibliotečku građu učiniti dostupnom najmlađim čitateljima u svrhu afirmacije čitalačke kulture te podsticanja spisateljskih poduhvata i oslobađanja kreativnog potencijala ako školska biblioteka u savremenom društvenom kontekstu postaje skladište nagomilanih štiva ne/preporučenih, ne/pročitanih, ne/populariziranih naslova i siguran dom za moljce. U jeku tehnoloških izuma, za kojima prilično kaskamo i stavljamo fokus na inventarne knjige, nezaobilazan je ljudski faktor i njegova primarna uloga u ostvarivanju misije i ciljeva škole, a sve u svrhu afirmacije čitalačke kulture djece i mladih. Stoga, uloga školskog bibliotekara treba biti višestruka kako u poticanju čitalačke kulture tako i popularizaciji lektirnih naslova, što ponovo dovodi u pitanje stručnost istog kao i neobjavljene navedene pozicije u okviru konkursnih procedura koje bi zadovoljile kriterije i ulogu školskog bibliotekara.
Daleko od Borhesovih heksagona, jedno je sigurno, nama nije potreban misaoni eksperiment u kome bismo zamislili Borhesov projekat niti nam treba uporište u beskonačnom tekstu koji može imati širok spektar društvenih reperkusija jer obično nisu usmjerene na ono aktuelno, bitno poimanje društveno odgovornog ponašanja po pitanju izbora stručnog kadra. Čemu služe Ekove natuknice lavirintske biblioteke ili pak kompjuterizovana biblioteka kako je zamišlja Langford kada i ovako nulta informacija svoju početnu putanju dobija iza kulisa, mjesta gdje sve počinje i završava, gdje se crta kružnica sudbine za neposluh ili pak podobnost. Neću navoditi Borelove metafore, ali ću se zapitati zašto Pračet vidi mudrog bibliotekara kao ljudskog čarobnjaka pretvorenog u primata ili je u pitanju neka futuristička predodžba.
Kada je Steven L. Peck pisao “Kratki boravak u paklu” da li je vizionarski zaronio u ovaj, naš, aktuelni društveni koncept koji nas primorava da svoju životnu priču sadržanu u knjizi pronalazimo tek posthumno jer na vlastiti font očito nemamo izbora? Babilonska ili ovovremena biblioteka tek je metafora za “dekodirana” radna mjesta i fenomen kameleoniziranih transfera koji posao obavljaju šutke. Ostaje pitanje trebamo li ostaviti nadu dok ulazimo u hramove pisane riječi dok Vergilije čvrsto sniva i ostavljeni smo bez vodiča ili pak trebamo otvoriti vrata onim Borhesovim “jednokratnim ključem” vjerujući da će esencija nadvladati egzistenciju?
Ipak, ne bješe uvijek tako.
Daleko od grada Ura i glinenog pečata, pločica ispisanih klinastim pismom, egipatskih papirusa do ustanova u kojima se prikuplja, pohranjuje i daje na korištenje knjiga, biblioteke su prošle svoj razvojni put pa tako i one, školske.
UNESCO-v manifest za školske biblioteke jasno struktuira i definiše zakon, pravne propise i ciljeve školske biblioteke. U vezi s tim, školsku biblioteku trebamo posmatrati kao suportivni mehanizam koji “omogućava učenicima sticanje vještina za doživotno učenje, razvija njihovu maštu i pomaže im da postanu odgovorni građani” kako nalaže UNESCO-v manifest za školske biblioteke i ističe bitnost regulisanja pravnih propisa i razvojnog plana. Osim dugoročne strategije razvoja pismenosti, obrazovanja, pružanja informacija te društvenog i kulturnog razvoja školska biblioteka treba biti mjesto susreta djece i mladih, razvijanja kreativnog potencijala i afirmacije čitalačkih aktivnosti. Mjesto razmjene inovativnih ideja i kritičkog mišljenja te svojevrstan Fibonačijev niz kojim bi se precizno dostigli međusobni odnosi, zadaci i ciljevi. Sve navedeno izvodljivo je poštovanjem pravnih propisa i odgovornosti “lokalne, regionalne i državne uprave” predviđenih UNESCO-vim manifestom kao i angažovanje “stručnog osoblja” koje će na adekvatan način odgovoriti izazovima savremenog bibliotekarstva naročito u doba online nastave. Stručno osoblje, u pravom smislu te riječi pruža pomoć u sticanju stvaralačkog iskustva pri korištenju i kreiranju informacija kao pomoć pri učenju i razumijevanju te poticanju mašte i uživanja u čitanju, kako stoji u UNESCO-vom manifestu.
Budući da je nepoznanica šta se podrazumijeva pod stručnim osobljem, s obzirom na različite obrazovne profile koji obavljaju poslove školskog bibliotekara, nameće se pitanje održivosti prvobitnog cilja poticanja trajnih čitalačkih navika, mašte i kreativnosti što bi dugoročno kod učenika doprinijelo izgradnji samopouzdanja, formiranju kritičkog mišljenja i stavova prema aktuelnim pojavama u društvu te bitno uticalo na oslobađanje kreativnog potencijala i razvijanja komunikacijskih vještina te spoznaje sebe i svijeta oko sebe što je ujedno i zadaća književnosti.
Učenik/čitatelj ne treba biti samo broj članske karte niti nečitak rukopis zaveden u protokol. Njemu pripada počasno mjesto onoga ko svojim čitalačkim iskustvom mijenja svijet, zaranja između korica u potrazi za odgovorima. Nedopustivo je uskratiti jedno čitalačko iskustvo za “Putovanje plave strijele” i Frančeskovu želju za vlakom ili pak za mogućnost da čitatelj upozna lik Konrada ili dijete iz limenke što bi prvobitno razvilo empatiju i jačalo učenikove socijalne kompetencije u kontekstu razumijevanja i prihvatanja socijalnog statusa ranjivih kategorija. Možemo li afirmisati čitalačku kulturu vraćajući se na fabričke postavke usmene književnosti u kojoj primarnu ulogu naratora čini član porodice (kao u “Lijevim pričama”) za razliku od savremenih tehnoloških izuma? U trenucima kada kraljević postaje prosjak ili kada nestane lažni glamur, a “Desetica” prigrli u sjećanje majčinu ljubav pa sve do kritički osviještenih pristupa izučavanju patrijarhalnog konteksta kroz lik Hasanaginice i komičnih Nušićevih efekata ogoljavanja karaktera prepoznatljivih i danas u javnom diskursu, učenik/čitatelj postaje istraživač. Navedeni sinhronijski presjek lektirne građe u osnovnoškolskoj nastavi predstavlja značajan reprezentativni uzorak odgojnih, obrazovnih i funkcionalnih ciljeva nastave u službi razvijanja kritičkog mišljenja i afirmacije čitalačke kulture djece i mladih. Školska biblioteka treba biti okosnica nastavnih i vannastavnih aktivnosti, a sve manje kantina za ritualnu konzumaciju kofeina.
Šta je danas uloga školskih biblioteka i pod kojim uslovima mogu biti više nego depoi knjiga, odgovor je jednostavan. Sudbina školske biblioteke zavisi isključivo od ljudskog faktora, a djelimično i novca kao i lektirnog fonda obogaćenog novim naslovima koji tematski i multimedijalno potiču kreativnost i afirmaciju čitalačke kulture djece i mladih.
Istina, daleko smo od heksagona. Ostala nam je nada da i minimalistički stil uređenja školske biblioteke ima mnogo benefita ako odiše kreativnošću. Znamo da “more ne možeš preći gledajući u vodu”-R. Tagore, ali trebamo restrukturirati misli i fokusirati se na izvodljivo, realno, moguće za što je pogonsko gorivo nepobitno čovjek odnosno stručno osoblje.