Ako dopustim sebi da budem jezička cjepidlaka, preformulirat ću, već na samom početku, naslovno pitanje Šta je uloga školskih biblioteka danas u Da li školske biblioteke danas imaju ikakvu ulogu (ublažen oblik pitanja koje mi je prvo palo na um – Zašto uopšte postoje???).
Nastojat ću da se blagovremeno izvučem i opravdam – ne znam da li ću u tom naumu i uspjeti (budući da sam temporalno ograničena) – zašto takvim pitanjem pristupam pesimistički u pogledu prostorija koje cijelog svog života smatram najljepšim i najvrednijim, ili, da ukradem i isprekidam Borhesovu misao kako bih ih podobnije opisala: oduvijek raj zamišljam nekom vrstom knjižnice!
Uvriježeno je mišljenje da se knjige danas sve manje kupuju, sve manje čitaju, i sve manje razumijevaju. Naša izdavaštva su na pragu gašenja, sajmovi i promocije knjiga poluprazni, književne manifestacije – apstraktne imenice. Jesmo li mi u tom pogledu društvo sa disleksijom?
Krivca za to najčešće pronalazimo u internetu. Ali, odgovor povlači i pitanje – je li to viralno čudo uistinu glavni krivac našeg nečitanja, i može li uopšte to biti ukoliko i sam nudi alternativne/ digitalne oblike pisanog teksta.
Naravno da ne može. Strastveni čitalac će, sutra, 2050. nevoljko da sjeda za računar i skrola po stranicama pdf formata svoje omiljene knjige, ali nikada neće prestati tu da traži znanje. Pa, koga onda da okrivimo, na koga da prebacimo lopticu?
Ja bih uprla prstom u obrazovni sistem. To je onaj faktor koji u putanji koja vodi čitaoca do biblioteke ima presudnu ulogu. Dakle, knjiga, tiskana ili u elektronskoj formi, upotrebljavana je zarad nekih drugih ciljeva – književnost nije služila umjetnosti, koliko ideologiji. Naučeni tako, mladi čitaoci nisu izrasli u ljubitelje književnosti – u njoj nisu pronašli ni traga larpurlartizma, niti su prepoznali njen glavni smiso – oplemenjivanje čovjeka. Zašto onda tražimo čitaoce; i gdje ih tražimo, uzalud?
I, šta su sada školske bibliotekice sa nepotpunom Baštom sljezove boje – produkti tih zatrovanih društava, naslage zastarjelih epova i utkanih mitova, materijali koji služe za oblikovanje identiteta; obavezne lektire – probrana građa, pomno birana zarad postizanja svega drugog – ne ljubavi prema umjetnosti.
Depoi knjiga, s nezamjenjivim mirisom starog požutjelog papira, svakim danom čuvaju sve dalju uspomenu na vremena kada su once upon a time dječije ručice prljale korice knjiga, pravile „uši“ na listovima, ispisivala imena na poleđini, podvlačila najljepše citate, zaboravljala vratiti knjige, gubila, krala – ČITALA.
Danas se čitaju skraćeni sadržaji, prepisuju obrađene lektire, bez imalo truda, sa prvih stranica koje ponude fabule. Radovi se nižu, jedan za drugim, istim redoslijedom, sa istim pogreškama u imenima likova, promašenim temama, loše urađenim kompozicijama, nepotpunim idejama, identičnim najljepšim citatima. Kada nastavnik prepozna da je rad prepisan, tu nema više one nekadašnje nelagode ni stida, ni izvinjenja zbog takvog postupka, tu se prosipa smijeh učionicom, slijedi slijeganje ramenima i apsolutno ravnodušan odgovor: A nisam, nastavnice, pročit'o, dosadna je...
Nastavnik maternjeg jezika nosi najteže breme u ovoj priči. On upravlja i okreće kormilo svog razreda. Na jednu stranu okreće većina – potura dosadna štiva, ne pojašnjava, reprodukuje znanja, ne povezuje sa stvarnim životom, ne budi interes kod djece, sudjeluje u kanonizatorskim igrarijama – ostavlja biblioteke prazne; na drugu stranu okreću oni koji su nas učili da književnost postoji zarad sebe same.
...
I onda, diskutujemo zašto nam bibloteke nemaju zasebne ulaze, dostupne računare, bogatiji fond knjiga, pristup internetu, čitaonice, projektore, vile i čarobne štapiće... ja bih radije da odgovaramo zašto ni-ko ne čita više ni-šta.