Ovo kazivanje počiva, ne biste vjerovali, na naj nevjerovatnijem mjestu na Zemlji. Pitate se, naravno, kojem. Pa, to je bar lahko. U školskim bibliotekama. Sada, svakako, sumnjate u moje riječi. Pa, kakve, pobogu, veze ima to dvoje?Ima, itekako ima.
Za početak, na prvi pogled, ne izgleda vam da su te prašnjave, staromodne prostorije, išta više od toga. Ali, varate se. I to kako. U njima se, tako dobro, skriva ono, što ne možete ni zamisliti. Što vaša mašta može smisliti, a vi sanjati o tome. To je mjesto, gdje želje ožive. A, najskrivenije tajne, izlaze iz tame neznanja. Naprimjer, moja školska biblioteka. Još uvijek se dobro sjećam svog prvog susreta s njom. Bila sam peti razred osnovne škole i, skupa s razredom, išla sam joj u obilazak. I to kakav. Srce mi je drhtalo od uzbuđenja. Vihorilo se i letilo visoko, visoko u visine, poput letećeg zmaja, kojeg sam nekada znala praviti. Noge su me više puta pokušale izdati i jedva sam se suzdržala, da ne padnem. Najzad smo ušli u biblioteku. Naizgled je bila isuviše obična, pa i ispod prosjeka. Pomalo sam bila razočarana. A onda ugledah njih. Neprocjenjive darove pisane riječi. Najvrednije blago za beznadežnog zaljubljenika u knjige, koji sam bila. Malo je reći da sam bila očarana. Pogled mi je polahko, nikuda ne žureći, prelazio preko desetina knjiga. Mogla sam ih pogledom dodirnuti, osjetiti, a neke, čak i pročitati. To je zato, što su se tu stajale neke od mojih omiljenih, dosad pročitanih knjiga. Tu se našao "Tom Sojer", "Patuljak vam priča", "Oliver Tvist" i mnoge druge. Bile su tu i mnoge druge, na koje jednostavno nisam mogla čekati, da ih uzmem u ruke. Željela sam zaroniti među njihove stranice, među ta ogromna prostranstva mastila i tinte, oivičena bijelim papirom. Željela sam se upoznati s piščevim maštarijama, snovima i željama, s njegovim pogledom na svijet. Kakve li se samo zanimljivosti kriju iza njegovih, tako uspješnih, djela. Takva razmišljanja, ostala su mi upola prekinuta. Prekinula ih je moja draga učiteljica Amira, rekavši da je vrijeme za polazak. Uveliko razočarana, poslušala sam je i, zajedno s ostalim, napustila prostoriju. Ali, znala sam da ću se ponovo vratiti. U što kraćem roku. Neka natprirodna sila me, prosto, vuče tamo. I ne popušta. U neku ruku me zaintrigrila ta sila. Željela sam otkriti njene korijene. Da sam samo znala da školska biblioteka nije samo biblioteka... Da ona naveče magično oživi i postaje pravi mali zabavni park. Raj na Zemlji za čitaoce knjiga. Svi likovi iz tog raja, mladi i stari, jaki i slabi, pozitivni i negativni, otpočinju i završavaju svoje pustolovine. Satima sjede na prašnjavim, izbaždarenim policama i razgovaraju. Razgovaraju o ljubavi, prijateljstvu i budućim poduhvatima. Igraju igre, plešu i zabavljaju se. Jedni se zaljubljuju, drugi odljubljuju, treći su, pak, ljubomorni. I tako u krug. Baš kao u stvarnom životu. Doduše, i ova mala bića su bila stvarna. Samo što niko za to ne zna. Nisam ni ja, do neki dan. A kako i od koga sam to saznala, neka bude moja mala tajna.
Imam, čak i dokaze koji bi potvrdili ovu priču. Nekoliko puta sam znala nalaziti ispisana imena likova iz knjiga na trošnim policama. Obično su bila ispisana u nekom malom srcu, tik do drugog, istog takvog. A, bogami, bilo je i slomljenih. Probodenih strijelom, i to ne Kupidovom. Zatim, par knjiga je, iz čistog mira, znalo promijeniti svoj raspored. Poneka je, čak, završila na podu. I, posljednje, znate onaj osjećaj, kada se zagledate u stranicu knjige, pa vam, odjednom, riječi, "polete" pred očima?Zapravo, promijene svoje mjesto. Ko zna, možda je to zbog toga što i njihovi junaci to rade. Kao u Grimovim bajkama. Zvuči nestvarno, baš kao u priči, zar ne?