Rodila sam se u siromašnoj radničkoj porodici i bila najmlađe dijete, jedanaesto po redu, ocu koji se dva puta ženio i dobio gotovo tuce djece iz dva braka. Mojoj mami ja sam bila četvrto, računajući i ono prvo koje joj je umrlo još kao beba. Kad se uzmu u obzir godine starosti mog oca i spoznaja da je već i unuku dobio, moje rođenje godinu dana nakon ovog, bilo je upitno, ma ne upitno – nije dolazilo u obzir! Sramota, šta će ljudi reći?! I pored svih čajeva od raznoraznih trava, pa nošenja teškog tereta i ko zna čega još, na što je otac tjerao moju mamu kako bi me pobacila, to se nije desilo. Bog je stao na majčinu i moju stranu i... ja se rodila! Bila višak.
U mahali, u blizini naše kuće, nije bilo djece mog uzrasta zbog čega sam uglavnom bila usamljena, okrenuta sama sebi. Knjige su mi bile zamjena za drugare, za sve one nestašluke koji se ne mogu činiti kad si sam, već u društvu... Ipak, da sam se tada ja pitala, odabrala bih drugare i nestašluke. Kako god, u godinama koje su slijedile, pokazalo se da drugari u formi knjiga i nije bila loša opcija, naprotiv. Bila sam odlična učenica, načitana i kasnije i najobrazovanija od sve ostale djece u našoj porodici. Jest, ali moje djetinjstvo je bilo nepotpuno, ni blizu djetinjstva većine mojih vršnjaka. Ali, eto, ja sam ga na drugi način dopunjavala i činila bogatijim.
Voljela sam da čitam sve što mi dođe u ruke, a krenula sam od školskih knjiga mog starijeg brata i sestre, ali sam prvo morala da naučim sva slova. I ja naučila, a još me nisu bili ni upisali u školu. Sama, bez ičije pomoći. U našoj kući nije bilo drugih knjiga izuzev onih školskih, nasljeđenih i polovnih, uglavnom. Knjige su za siromašne bile liksuz. Za Andersena sam čula tek kada sam prerasla njegove bajke, a za Ćopića, Lovraka, Samokovliju i ostale, kada njihove knjige donesu brat i sestra iz školske biblioteke.
A onda, jednog 29. Novembra, na Dan Republike, na našu adresu stiže paket iz kabineta Predsjednika Tita, namijenjen mom tri godine starijem bratu. Samo rijetki su imali ovu privilegiju. Naravno, svi smo se radovali ovom paketu koji je stizao svake godine na Dan Republike, uz čestitku sa potpisom Predsjednika Tita.Možete misliti! Na našu adresu, u skromnu trošnu kućicu, stiže paket i potpis jednog svjetskog velikana, našeg Predsjednika! To je bilo kao da nam je sam Tito došao u posjetu, ušao u naš skromni dom!
Uto vrijeme, bilo je pravilo da desetom djetetu u porodici odmah po njegovom rođenju, Predsjednik Tito bude kum. Toj porodici bi se redovno dostavljao paket na Dan Republike, koji je bio namijenjen isključivo Titovom kumčetu. Eto, naša porodica je bila jedna od onih koje su imale tu ogromnu čast!
Međutim, ovog 29. Novembra brat je bio vidno razočaran sadržajem paketa jer umjesto dosadašnjih raznovrsnih čokolada "Kraš", bombona u metalnim kutijama, raznih vrsta keksa, on dobija komplet od dvanaest knjiga za školsku lektiru, biblioteke Lastavica. A ja? Ja sam bila presretna. Mislila sam da će mi srce otkazati poslušnost, da će pući od silne sreće! Mislila sam da sanjam dok su i svi ostali članovi moje porodice bili pravo razočarani. Do sada je sadržaj svih paketa isporučenih iz Titovog kabineta bio dijeljen na svu djecu očeve djece iz prvog braka, pa tek onda i nama troma, mom bratu kome je paket jedino i bio namijenjen, te mojoj sestri i meni. Ali, šta je tu je. Sada sam ja izvukla premiju. Jedino je meni odgovarao sadržaj ovog paketa.
Odjednom su se u našoj kući susreli i Branko Ćopić, i Mato Lovrak, i Arsen Diklić, Isak Samokovlija,...ma puna ih kuća. Sve sam ih osmijehom dočekala, a onda svaku knjigu posebno milovala. Čini mi se da i sada nakon toliko godina osjetim njihov miris. Brat mi je dozvolio da radim od njih što hoću...nisu mirisale na čokoladu i bombone, pa mu nisu ni bile od značaja. Nijebio ni svjestan koliko je bogatstvo ušlo u naš dom. Ja jesam. Prvi put sam vidjela veliki broj knjiga na jednom mjestu, u svojim rukama. Nije šala, imali smo svoju biblioteku! Bila je za druge skromna a meni velika, još malo pa ko školska!
Ovo je bio najljepši i najskuplji poklon koji sam do tada dobila. Čuvala sam knjige, pazila, brižljivo prelistavala, čitala ih po ko zna koji put, čitala ih moja djeca, a onda i djeca moje djece, moja unučad. Sada ih čuva moja starija kćerka. Sigurna sam da će biti još dugo sačuvane. Nisu više nove, prošlo je dosta vremena, više od šezdeset godina, pa se i njima narušio izgled. Nije ni čudo koliko puta su bile čitane, koliko ruku ih je prelistavalo, dijelili ih, posuđivali, ali smo ih na kraju ipak sačuvali, barem veći dio njih.
One su u svakom slučaju posebne...prve knjige koje su ušle u naš skromni dom, a dobivene na dar od velikog čovjeka, nikad zaboravljenog, uvijek poštovanog Predsjednika Tita! Bila sam tako ponosna, sama sebi važna i jako bogata iako sam i dalje živjela u siromašnoj porodici.
Djeci danas, i onoj iz generacija koje su slijedile iza moje, nemjerljivo je bolje. Čak i ona siromašna imaju mogućnost da se druže s knjigama i tako džaba putuju svijetom, bez ikakvog troška, upoznaju razne zemlje,različite kulture, ljude, običaje,... U školama imaju školske biblioteke pa ne moraju kupovati svoje, a u moje vrijeme, u nižim razredima osmogodišnje škole, toga nije bilo. Tek kasnije.Moja generacija je bila zakinuta, pogotovo ona djeca iz siromašnih porodica.
Dobra stvar je bila što su odlični učenici na kraju školske godine dobijali knjigu na dar bez obzira na njihovo imovno stanje...računao se njihov uspjeh u školi, u obrazovanju. Ja sam bila jedna od njih i imala sreću da od prvog razreda, kada su nam dodjeljivane slikovnice, a u višim razredima knjige, u rukama držim svoje, vlastite, učenjem zaslužene! Sjećam se svoje prve slikovnice -"Metlica samočistačica", dobivene u prvom razredu osnovne škole. Kad bolje razmislim, ova slikovnica svojim naslovom kao da je nagovještavala da ću i dalje puno toga sama raditi u životu, sama čistiti svoju životnu stazu u želji da dođem do svog cilja. I vjerujte, bilo je istine u ovome. Nakonove, slijedila je slikovnica "Guliver",... pa knjige sa tvrdim povezom: "Pinokio", zatim "Jedan dan mog života"... Posljednja knjiga koju sam dobila kao nagradu a koju još uvijek čuvam, jeste knjiga "Razbesneli anđeo" od Lajoš Zilahija, dobivene po završetku srednje škole i završnog ispita.
Vremenom sam dobijala i druge knjige na dar, kupovala, pa i sama u ovim poznim godinama pisala i publikovala, ali nikada nisam zaboravila i ne mogu, one Titove, u ono vrijeme kada je i knjiga iz školske biblioteke bila nešto posebno, golemo!