U školskim bibliotekama, i bibliotekama uopšte, stvaraju se umovi budućnosti. Zapravo, stvaraju ih knjige i literatura koje su u njima izložene. Po principu jednakosti, knjige moraju biti dostupne svima, nadohvat ruke i besplatne. To je sva suština jedne biblioteke - oblikovanje umova budućih naraštaja i podizanje plemenitih ljudskih bića.
Pitanje, dakle, nije da li imati biblioteke, već kako ih imati što više, kako ih učiniti što pristupačnijim. Što su one bogatije, raznovrsnije i šarenije, to su privlačnije, i time je njihov uticaj veći.
Lektire, kao obavezno školsko štivo, u tome igraju posebnu ulogu. Lektira je ono što stvara uspomene iz djetinjstva. A danas shvatam da su upravo lektire možda najviše doprinijele razvoju ličnosti nas, nekadašnjih ‘patuljaka koji pojma nemaju’. Čitanje naših klasika, učenje o dobroti, hrabrosti i snalažljivosti, maštanju i snovima - sve naše glavne ideje o čovječnosti su došle upravo iz lektire. Kroz te knjge, kao najsvjetlie primjere, učili smo i o bogatstvu našeg jezika.
Ako me danas pitate o lektiri, moja prva pomisao je na Lastavicu. Naravno, ne na pticu, već onu Lastavicu što se piše velikim slovom, iz izdavačke kuće Veselin Masleša. Generacije mladih su u njoj pronašle sretno djetinjstvo. Mnogo godina kasnije ja sam u njima pronašla i nadu, mogućnost da bar dio svog djetinjstva prenesem na svoju djecu i pokažem naš jezik u njegovom najboljem svjetlu.
Kad sam se nakon rata vraćala u rodni grad tražeći dijeliće svog života i starih uspomena, i ne znajući da će to tako biti, mnoga sam sjećanja pronašla u jednoj knjižari sa starim knjigama, i to baš u lako prepoznatljivim koricama Lastavice. Iako su djeca bila premala tada, kupila sam desetak naslova i odnijela ih sa sobom u Kanadu, znajući da će doći dan kad ćemo ih zajedno čitati. Jer vidite, ono čega se jako bojite kad živite u inostranstvu, je da vaša djeca neće znati svoj maternji jezik. Možda nikako, a možda nedovoljno dobro – obje varijante se čine na sličan način loše. Nezgodan je to strah – da će hiljadu godina tradicije, oni nevidljivi likovi, duše naših predaka koji obituju u našem jeziku i našoj podsvijesti, ipak prestati da postoje, i to nestati baš sa vama.
Zbog toga sam vrlo planski pristupila učenju djece našem jeziku. I naravno, kad su moje kćerke dovoljno narasle, došle su na red i Lastavičine knjige.
“Malog Muka” smo prvog pročitali. U "Caru Saltanu" smo se upoznali sa Puškinom i maštanjem na ruski način. Od “Zlatokose djevojke” smo, doduše, odustali. Bio je to neuspio eksperiment. Pokazalo se da je u tim pričama previše čudne bajkovite okrutnosti, koja iz nekog razloga, nama uopšte nije smetala, a koju djeca danas previše slikovito doživljavaju. Kod Zmaja Jove smo pronašli dosta šaljivih dječjih situacija. U Ježurki Ježiću smo nebrojeno puta uživali, a pročitali smo i još ponešto od neponovljivog Branka Ćopića. “Šaljive narodne priče” su bila rijetka prilika da se čuje zaboravljeni govor naših predaka i mnoštvo stari riječi. “Patuljak iz zaboravljene zemlje” Ahmeta Hromadžića nam je priredio mnoge uzbudljive situacije. Još nas čekaju priče Danka Oblaka i Anđelke Martić – to će biti prilika da se sazna o jednom drugačijem, bosonogom djetinjstvu, odrastanju u oskudici ili ratnoj opasnosti, kako je to nekad bilo i postojalo u našoj zemlji. Sve te knjige uče o snalažljivosti, dobroti i pravdi, usput prenoseći duh našeg podneblja. Da nema Lastavice i tih poznatih korica u boji, prepoznatljivih na prvi pogled poput lastavičjeg repa, bilo bi mnogo teže prenositi posebnost zavičaja na novu generaciju i održavati naš jezik.
Ono što sam još shvatila sa vremenske distance, je da u lektiri danas otkrivamo ne samo naše najbolje književne tekovine, pisanu riječ, već i ilustracije i crteže koji su nekad oblikovali naše dječje umove. Jer lektira se ne upija samo čitanjem, već i očima, gledanjem.
Tako se ispostavilo da je jedna knjiga iz djetinjstva ostavila možda najviše utisaka na mene. Nemalo sam se iznenadila kad sam, listajući “Maskenbal u šumi” Nasihe Kapidžić-Hadžić, mnogo godina nakon prvog čitanja, shvatila da je tu knjigu ilustrovao glavom i bradom, niko drugi do naš poznati slikar Mersad Berber. I to bi bio Mersad Berber od tridesetak godina, mladi ilustrator na početku karijere. Od tog saznanja se u meni rodio osjećaj da držim još vrijednije blago u ruci. Kao što nisam bila zaboravila Nasihu, nisam zaboravila ni te crteže tušem, krupnooke srne, bajkovite šume, dječje likove, naizgled jednostavne, ali sa puno čarobnih detalja, kose bujne poput grive u koju bi se često, i kako se činilo, sasvim slučajno, upleo poneki cvijet, ali i snovi… I bi mi baš drago što sam, otkrivajući djeliće svog djetinjstva, u istim knjigama otkrila još nešto novo – stranice na kojima se kalio jedan mladi umjetnik koji će jednog dana postati veliki.