Po prvi put u životu, osjećam da sam pronašla mjesto koje mi pripada, u kojem mogu biti svoja. Gdje neću biti sputavana, nikakvim pravilima ni ograničenjima. Čak ni zemaljskim. To mjesto mi je sve vrijeme bilo ispred nosa. A, nisam ga umjela prepoznati. Bila je to školska biblioteka.
Kao školski đak, često sam je znala posjećivati. Iako sam jako voljela knjige, ništa mi se nije činilo posebnom u vezi nje. Sve do tada. Naša bibliotekarka, a moja iznimno draga učiteljica, ispričala mi je neobičnu priču. Pričala mi je, kako je ova biblioteka, bila tu i za vrijeme posljednjeg rata. Prošla je kroz svašta i svjedočila mnogo čemu. Učiteljica je tada bila samo mala djevojčica. Ona i porodica su bili prinuđeni, kriti se ovdje. Nije bilo nikoga da ih zaštiti, utješi. Nikoga kome bi se obratili za pomoć. Nikoga doli ove biblioteke. Primila ih je u svoj topli zagrljaj, kao majka dijete. Bila je njihova odrambena tvrđava, jedino sigurno utočište. Dugo vremena ih je brižno skrivala od neprijatelja. A njeni stanovnici, brojne knjige, tjerale su nagomilane strahove i aždaje iz mraka. Pružale su im, ono najdragocjenije za čovjeka-utjehu. I više od toga. A kada nisu imali ogrjeva, bili su prinuđeni, neke i zapaliti. Još jednom ih je spasila. Tako se tada, valjda, živjelo. Kazivala mi je, kako su joj naljepše ratne i neke poslijeratne uspomene, vezane za nju. Uprkos odmazdi dušmana i strahu od smrti, njene knjige su joj odagnale većinu briga i vratile joj nadu u sutra. Znala se, povremeno, samo na trenutke, izgubiti u nježnim riječima dragih knjiga. Isplovila je iz ove beznadežne luke u kojoj se nalazila i plovila dalekim, beskrajnim morem. Obilazila je mjesta i predjele, za koje nije ni znala da postoje. Sve, dok nije obišla svijet. A onda se, najzad, vraćala u tugu i očaj. Ipak, malo joj je bilo lakše. Čuvši ove tople učiteljicine riječi, bila sam ganuta. I ljuta. Ljuta na sebe, jer sam dozvolila da mi dječja naivnost i glupost zamagle vid. Sada sam na ovu prostoriju, na svijet, gledala potpuno drugačije. Odlučila sam je podrobnije upoznati. Upoznati njene mane i vrline, prijatelje i neprijatelje, a najviše, njene starosjedioce i stanovnike. Dopustila sam im da mi zaokupiraju um, pa i cijelo moje biće. Ni sama ne znam koliko sati sam znala provoditi s njima, ovdje, u biblioteci. Slijedila sam učiteljicine korake. Baš poput nje, plovila sam onim dalekim morima i stizala na nedostižna mjesta. Vraćala sam se u prošlost i putovala u budućnost, bez ikoga ko bi me zaustavio. Upoznala sam se s nekoliko princeza, prinčeva i njihovih očeva, kraljeva. Naučiše me dragocjene lekcije, zlata vrijedne. A onda sam se vraćala u svoj svijet. U svijet u kome oni nisu postojali.
No, ipak sam se osjetila kao jedna od njih. Kao neka princeza daleke zemlje, čije ću ime, nekako, već smisliti. A, knjige su bile moji podanici, moji prijatelji i najodanije sluge.