Jedne naizgled obične večeri, vjetar je pjevušio svoje melodije, a učenici internata već su spavali zbog pravila gašenja svjetla u 23h. Izgubljena u vrtlogu svojih misli, ja nisam mogla.
Nakon što su odgajatelji obišli sobe kako bi bili sigurni da svi mirno snivaju, polako sam se iskrala iz kreveta. Čuvši da se ključevi, koji uvijek zveckaju pri hodu našeg školskog pedagoga, udaljavaju, znala sam da je prostor čist. Lagano sam otvorila vrata sobe te se na prstima uputila prema požarnim stepenicama i izlazu. Prethodnih dana pozorno sam pratila koja vrata se kada zaključavaju, kao i koja kamera je prema kamo okrenuta. Moje škripanje i lupkanje po stepenicama nadglasao je jak vjetar. Kao da je milujući lišće i stvarajući blago šuštanje, štitio mene od toga da me uhvate. Koračajući uskim putem koji vodi samostanu, čula sam glas kako mi se obraća - “Znam kamo si pošla.” Sledila sam se ne vidjevši nikoga oko sebe… dok nisam okrenula glavu k prozoru na kojemu je sjedilo impozantno i tajnovito biće, mačka. Viđala sam je ranije, no nikada do sada nije pričala. Nastavila je – “Biblioteka u koju si krenula je poput labirinta sa bespotrebnih 60 000 knjiga. U kutovima se do maloprije nalazilo par paukova, koje sam ja sredila. Nažalost, prašinu sa knjiga, koje se godinama ne uzimaju, nisam obrisala. Iako sam mačka, nisam svemoguća. Toliko je mnogo naslova, a ljudi skoro pa nikako - svećenici i ponekad koji štreber u potrazi za nadopunom gradiva. No kada si već krenula, idi i uvjeri se sama u beskorisnost i nagomilanost svih tih knjiga.” Šokirana i nesigurna u sve što se oko mene događa, nastavila sam svoj put prema biblioteci bez da sam joj i odgovorila. Konačno sam stigla tu. Ispred mene nalazila su se velika drvena vrata, baš poput onih kakve u filmovima viđate. Iza njih je situacija bila kakvu mi je mačka već ranije opisala. Mnoštvo polica i knjiga najrazličitijih tema i autora. Knjige iz raznih dijelova svijeta, iz raznih razdoblja, iz raznih stvarnosti, bile su tu na jednome mjestu. Pretražujući police u želji da pobjegnem svojim mislima, slučajno sam oborila par kutija s papirima uključujući i knjige uz njih. Jedna knjiga pala je otvorenih stranica te me tako zaintrigirala. Bila je otvorena na stranici s naslovom “Ruka na kosi” – djevojčica koja je odrastala bez majke, u svojoj učiteljici vidi majčin lik te je zavoli još više. Čitajući relativno kratak sadržaj ovog naslova, na um mi je pala moja majka te sam joj odmah (tada u ranim jutarnjim satima) poslala poruku da je volim. Listajući još stranica iste knjige otišla sam u drugi svijet i vidjela ga tuđim očima, koje gledaju i žive drugačiju stvarnost. Upoznala sam malog dječaka Murata – stidljiv i povučen, koji se uz pomoć svog prijatelja postepeno otvara. Nažalost, u kratkom vremenu ostaje i bez oca i bez najboljeg prijatelja. Iako jedno vrijeme neutješan, kasnije je shvatio da mora nastaviti dalje. Osim njega u ovoj knjizi susrela sam još malog Aziza, Sretena, Veju i mnoge druge, koji su mi dali mnoštvo pouka i savjeta na osnovu svoga iskustva. Vraćajući knjigu na njezino mjesto, pogledala sam naslov i autora – “Samo još kosovi zvižduću”, Šukrija Pandžo. Tada se sjetih kako još ništa nisam napisala za natječaj organiziran njemu u čast. Brzo sam pospremila te vratila sve spise i knjige na njihovo mjesto. Sjedoh na malu klimavu stolicu u kutu biblioteke, uzeh čist list papira i olovku te krenuh pisati. Osvrtajući se oko sebe i vidjevši koliko mi je različitih svjetova na dohvat ruke, dobih inspiraciju za natječaj. Zašto ne bih uvela čitatelje i žiri u svoj, možda čak i izmišljeni, misteriozni svijet? Možda bih na taj način mogla ukazati ljudima koliko je čitanje važno. Možda bih tako mogla svima otvoriti vrata iza kojih će moći stupiti u mnoge dimenzije. Ja, sjedeći u ovoj biblioteci i ne pomičući se s mjesta, mogu posjetiti Indiju i otkriti kolaž njihovih običaja. Mogu otići u vrijeme Drugog svjetskog rata, upoznati Hitlera i pitati da li ga je stvarno toliko povrijedila odbijenica s umjetničke akademije, da svijet stavi u očaj. Mogla bih skoknuti i do antičke Grčke, odjevena u bijelu tuniku sa zlatnom krunom na glavi, poput božice Here. Pobogu, ne samo poput nje, na trenutak mogu i biti ona. Ako mi se ide, mogu otići na Krvavu svadbu opisanu od strane Ante Kovačića. Mogla bih se uputiti na bal s Anom Karenjinom, dok je ona u svojoj crnoj haljini i prisustvovati tu kada upozna Vronskog. Kako ja, tako i Vi možete biti tko god i kada god to poželite. Nove prilike i pustolovine udaljene su samo jednu knjigu od Vas. Napisah tako par riječi i onda shvatih da jutro samo što nije svanulo. Brzo sam sve pospremila kako bih se mogla uputiti natrag k internatu. Blaga svjetlost Sunca, još uvijek oku skrivenog, prolazila je kroz prozore, obasipajući knjige nježnim sjajem i oduzimajući dah promatratelju. Zrake svjetlosti obasjavale su čestice prašine čineći da nalikuje na vilinski prah. Mačka reče kako se prašina skupila samo od nekorištenja i stajanja knjiga, no prije bih rekla da su vile naše slavenske mitologije po knjigama posule neki poseban prah kako bi ih očuvale što duže. Stare, klimave police, koje se protežu sve do plafona, jedva su pridržavale težinu nagomilanih knjiga. Njihov je zadatak da ih pridrže, a naš da shvatimo njihovu težinu. Morala sam poći, iako mi se nije napuštao svijet noćne i ranojutarnje utopije. Uzela sam papir s tekstom za natječaj i krenula natrag. Na putu ponovo sretnem mačku i prije svega se zahvalim što je riješila problem s paucima u biblioteci, budući da se njih bojim. Upitala me što mi je u ruci, a nakon što sam joj pročitala napisano, rekla je da to mogu poslati, ali da mi nitko neće vjerovati. “Uvjerljiviji je dio gdje ja pričam, iako me nitko nikada nije čuo, nego dio gdje govoriš o svemoći knjiga i znanja. Trebat će ti puno sreće i ludih ljudi koji bi povjerovali u to.” Gracioznim pokretima i podignutog repa, otišla je od mene ostavljajući me u nedoumici.
Vratila sam se u internat još uvijek pod dojmom svega što sam vidjela i novih ljudi koje sam upoznala. Shvatila sam da je na Vama odlučiti hoćete li vjerovati meni i odvažiti se uploviti u nove priče i svjetove, ili ćete pasti pod utjecaj lukave mačke koja želi prazne biblioteke gdje bi se mogla odmarati. Neka njezin govor ostane naša mala tajna, a Vi pođite u svoje biblioteke pa mi recite koja je od nas dvije u pravu. Radi li se o bezvrijednosti koju ona zagovara ili se radi o mnoštvu mogućnosti, romansi, čarolija i pustolovina, za koje smatram da su u stranicama pružene…?