Bijaše jesenje veče. Hladno. Vjetrovito. Bura je bila tako česta tih dana u Mostaru. Uvlačila se ispod jakna, ispod džempera, strujala oko rumenih obraza i promrzlih ušiju, grizla hladne ruke. Fijukala je i nosila sve pred sobom. Lišće jeseni se kovitlalo ulicama grada koji je bio obojen u neko sivilo. Ljudi bi se sklanjali u svoje domove, u toplinu. Bježali su od hladnoće, od ovog nemilosrdnog vjetra koji je jurišao i tjerao sve ispred sebe. Tek bi brzo protrčali ulicom ako su trebali nešto kupiti ili obaviti prije noći.
Malena djevojčica je išla iz škole. Završio je zadnji sat druge smjene i sad je valjalo pričekati autobus koji će je odvesti kući jer je živjela daleko. Na selu.
Bura je udarala svojim naletima djevojčicu i ona je jedva koračala. Ionako je bila krhka i sitna, a vjetar snažan i neumoljiv. Teško bi mu u susret hodio i netko puno krupniji, a ne ona. Ipak je uspjela doći do vrata Dječje gradske knjižnice i drhtavim ih rukama otvoriti. Uronila je u njenu toplinu, u onaj dobro poznati i srcu drag miris knjiga, časopisa, požutjelih stranica. Ljubazna plava gospođa, knjižničarka, sjedila je za svojim stolom. Svaku se večer milo nasmiješila malenoj čitateljici uz pozdrav dobrodošlice. Znala je da djevojčica vozari i da mora dugo čekati svoj autobus nakon nastave. Dolazila bi joj u knjižnicu svaku večer u isto vrijeme, lica rumenog od hladnoće, skidala jaknu i sjedala u Čitaonicu gdje je čitala do polaska na Autobusni kolodvor.
Tako je bilo i tu večer.
Knjižničarka je jednim okom promatrala djevojčicu koja je zaneseno listala časopise poredane na stolu ispred sebe ili bi izabrala neku knjigu na polici te se zadubila u nju.
Osjećala je da djevojčica nakon par trenutaka više nije tu. Možda jest fizički, al' njene su misli plovile daleko.
A tako je, doista, i bilo. U toj ugodnoj knjižnici, u tom kutku za čitanje, uz prigušenu svjetlost i dobro poznati voljeni miris knjige, djevojčica je otkrivala nove svjetove. Plovila je morima s kapetanom Nemom, lutala prašumama, pustinjama; letjela u balonu oko svijeta; tražila središte Zemlje. S Alisom boravila u Zemlji čudesa, s Heidi se pela djedu na Planinu, s Robinzonom preživljavala na pustom otoku. Prolazila kroz čudesni ormar kako bi ušla u Narniju, pješačila s Dorothy i njenim prijateljima čarobnjaku iz Oza...
Dok je vani sve više padao mrak, a bura bivala snažnija, djevojčica je na stranicama knjiga ulazila u nešto posve drugo, u svijet mašte, začudnosti, avanture.
Knjižničarka bi je nakon sat vremena opomenula da uskoro završi čitanje kako ne bi zakasnila na autobus. Djevojčica bi nerado ostavljala započeto štivo, al' je znala da će opet sutra doći. Pozdravila bi se s knjižničarkom i izlazila u hladnu noć. Potrčala bi do kolodvora. Sad joj ni vjetar nije bio tako jak ni strašan. Prkosila mu je. Dobila je snagu onih junaka o kojima je čitala maloprije. Dugo bi razmišljala o njima tijekom vožnje kući. Jedva je čekala ponovni sastanak s njima. I ponovni ulazak u knjižnicu.
Taj kutak među knjigama, tu toplinu i miris ponijela je u svom srcu za cijeli život. To je bilo nešto što je odredilo.
I sada, kad uzme neku knjigu u ruku, kao da začuje fijuk vjetra vani, kao da vidi crvenkasto i zlatno lišće koje pleše na ulici u hladno, mostarsko predvečerje. I kao da osjeća prisutnost one ljubazne žene koja bi bdjela nad njom svaku večer kako ne bi zakasnila. A opet, kako se ne bi osjećala ni nesigurno ili usamljeno u velikom gradu te hladne jeseni.
Zar dječjem srcu treba više?