– „Znaš li ti kako miriše knjiga?“ – upitala me pomalo zajedljivo, ne dižući pogled sa stranica koje je čitala, svijesna da sam ja zagledan u dubine svog displeja.
Razmišljao sam šta sad da joj odgovorim. Već neko vrijeme posmatram je kad je udubljena u knjigu ispred sebe i sklonim pogled i prije nego li primjeti da su sva moja čula usmjerena na samo jednu misao, a to je, kojim li stazama sad putuju njene misli, njene želje, njena nadanja. Razmišljam kako da joj kažem da svaki put kad je vidim sa knjigom u ruci da i ja polako krećem na putovanje sa njenim čitanjem.
– „Miriše na papir.“ – odgovorim joj neodređeno nadajući se da će ovaj razgovor potrajati i da ću otkriti put njenih misli.
– „A znaš kako miriše papir?“ – osmijehnula se i pogledala me kao da ne vjeruje onome što govori.
Sa ovim njenim pitanjem moje misli su se počele rojiti, prisjetio sam se svoga rahmetli dede Smaila. Dedo Smail je bio bibliotekar u staroj Gradskoj biblioteci i imao je naviku da knjige iz bibliteke donosi kući, te duboko zavaljen u svoju fotelju pored prozora, sa dugim čibukom u ruci dugo prelistava stare knjige. Ponekad bi dedo Smail dozvolio da ja stajajući kraj njega pogledam u te stare knjige. Stranice su bile žute, često ispisane arapskim slovima, neke su bile ispisane i na latinici a neke i na ćirilici. Mirisale su na drvo, jako staro drvo, sjećam se da sam često pomišljao da su te knjige mnogo starije i od mene i od moga dede Smaila. Gledajući kako ih dedo pažljivo prelistava zadržavajući se samo na nekim stranicama pomislio sam da je nešto izgubio pa traži u tim starim knjigama.
Kad sam naučio čitati sva tri ta pisma dedo bi mi dao i da nešto pročitam, često me opominjući da dobro pazim na knjigu. Kad sam bio dovoljno velik dedo bi me pitao da li želim neku posebno knjigu, tad bi mi se usne razvukle u najsretniji osmijeh a po glavi su misli preticale jedna drugu u nastojanju da dedi kažem najželjeniji naslov. Ne znam kako je dedo uvijek uspijevao da pronađe knjigu koju sam želio, ali znam da sam svaku pročitao od korice do korice.
Odavno nema moga dede Smaila, a ako ćemo pravo odavno nisam ni u ruci držao neku knjigu. Ovaj ekran u koji sam zadubljen i dan i noć preuzeo je mjesto moje biblioteke, sve što mi je potrebno tu pronađem, pa čak i one stare požutjele stranice koje je moj dedo Smail liznuvši vrh kažiprsta onako pažljivo prelistavao. I sad ona mene pita kako miriše papir?!?
A ne zna ona da sam ja miris papira udahnuo kad me majka Emina, donijela prvi put u kuću, jer na vratima je dedo Smail dočekao sa najstarijim Kur'anom iz svoje biblioteke, rekavši da dijete treba sa Kur'anom da se unese u kuću. Ne zna ona ni da sam ja stajajući pored moga dede Smaila udisao miris svake knjige iz stare Gradske biblioteke, ali neka, ne mora ni znati, zajedno ćemo mi putevima Rumija putovati pa ću joj otkriti zašto papir ne miriše na drvo nego na tajne.
– Znam – odgovorim joj kratko jer moje misli su sad već bile na kupovini mog prvog kompjutera i otkriću knjige u pdf-u.
Moje najveće otkriće. Knjiga u pdf formatu. Knjiga koja mi je jako potrebna, a nema je u našoj biblioteci, ima u pdf formatu. Svaki put kad se toga sjetim zaiskri osmjeh na mom licu.
Mada, evo sad u ovom momentu moj osmjeh je sjetan, jer kao da sam tek sad postao svjestan da od tog mog otkrića sve rijeđe sam posjećivao biblioteku a sve punija je bila moja memorija na kompjuteru, počeo sam da pravim svoju on line biblioteku u kojoj sam bio jedini posjetilac, a koja je imala sve naslove koje sam želio.
Ne sjećam se kad sam zadnji put liznuo vrh svog kažiprsta te uzeo u obje ruke sljedeću stranicu, pažljivo zagledajući da se nisu dvije jedna za drugu zalijepile te zajedno pošle da se okrenu. Izblijedilo je moje sjećanje na požutjele stranice, ali evo ovaj kratak razgovor podsjeti me na miris starog drveta, na miris čibuk cigare pored tih žutih stranica, podsjeti me na moga rahmetli dedu Smaila i njegov posao bibliotekara. Podsjeti me na dedinu besjedu da ako želim otkriti sve tajne svijeta trebam samo čitati.
Pogledam naslov knjige koju je držala u ruci „Legenda o Ali paši“.
– „A znaš li ti šta je legenda?“ – okrenuo sam ovaj razgovor u drugom smijeru, odmah se ugrizavši za usnu, jer primjetih blagu sjenu na njenom licu – „ ili bismo ovaj razgovor mogli nastaviti uz kafu“ – osmjehnuo sam joj se. Zatvorih svoj laptop, a ona svoju knjigu, i krenusmo zajedno putevima Rumija.